Usudimo li se živjeti svoje snove?
Ako i dobijemo nalet motivacije, on potraje kraće nego Pernarov boravak u emisiji „Nedjeljom u dva” nakon čega opet sve prebacimo na sutra jer je sutra ponedjeljak, a jedino Nova godina je bolji dan za nove početke od ponedjeljka. Onda dođe taj ponedjeljak, dan novih početaka, ali i dan kada i tvoja kava treba kavu. Tursku. Duplu.
Ako i dobijemo nalet motivacije, on potraje kraće nego Pernarov boravak u emisiji „Nedjeljom u dva” nakon čega opet sve prebacimo na sutra jer je sutra ponedjeljak, a jedino Nova godina je bolji dan za nove početke od ponedjeljka. Onda dođe taj ponedjeljak, dan novih početaka, ali i dan kada i tvoja kava treba kavu. Tursku. Duplu.
Budućnost pripada onima koji vjeruju u svoje snove – zaključila je Eleanor Roosevelt još puno prije nego što sam ja odlučila o tome mudrovati u ovoj kolumni pretvarajući se da sam time otkrila Ameriku ili barem toplu vodu u nekoj sumnjivoj garaži prenamijenjenoj u studentski stan. Možda se ta prva rečenica čini banalna, a življenje vlastitih snova kao nešto što se podrazumijeva jednako kao i to da od svih Milki nikome nećeš pokloniti onu s grožđicama, ali podrazumijeva li se doista? Mislim to sa snovima, ne s grožđicama. Do određenih godina dopušteno nam je željeti i sanjati u neograničenim količinama, čak i ako su ti snovi realni otprilike kao fotošopirani životi na Instagramu provučeni kroz sanjive filtere. S osam godina vjerujemo da ćemo promijeniti svijet, da ćemo postati Supermeni, princeze ili dobitnici Oscara za najoptimističniju osobu na svijetu, da ćemo biti šefice neprijateljici iz klupe koja nam je ukrala dečka još u trećem osnovne i udati se za gospodina Savršenog koji će nam svako jutro donositi u krevet doručak i buket svježe ubranog cvijeća u kojemu su skrivene ljubavne porukice kojih se ni Balašević ne bi posramio. U tim godinama ne bojimo se stati iza svojih snova i ne bojimo se toga da će Iva Ivić iz Ulice Kim Kardashian u Rešetarima na to zakolutati očima i misliti da je to glupo.
FOTO: Flickr
Onda s vremenom ostvarenje svojih snova stavimo na raspored – sutra. Nakon toga se jedno jutro probudimo, pogledamo na sat i shvatimo da je od toga sutra prošlo... jedan, dva, tri... aha, 15 godina, što znači da smo se najednom našli u onim godinama kada više nije dopušteno ni uprljati se sladoledom, a kamoli živjeti svoje snove ili ih uopće izgovoriti naglas jer je to u svijetu odraslih nekako glupo i djetinjasto. Ako i dobijemo nalet motivacije, on potraje kraće nego Pernarov boravak u emisiji Nedjeljom u dva nakon čega opet sve prebacimo na sutra jer je sutra ponedjeljak, a jedino Nova godina je bolji dan za nove početke od ponedjeljka. Onda dođe taj ponedjeljak, dan novih početaka, ali i dan kada i tvoja kava treba kavu. Tursku. Duplu. Možda onda od utorka, ali ne ovog jer ovog utorka moramo gledati u prazno, pregledati profil bivšeg dečka, moramo se žaliti na trećoj kavi toga dana da nam je život predosadan i da nam se ne da tražiti posao jer ga uvijek ionako dobije vlasnikove žene brata unuke sin. Onda na kraju dana legnemo u krevet i shvatimo da nešto nedostaje, i ne, pritom ne mislim na onog već spomenutog bivšeg dečka. U posljednjoj očajničkoj fazi krenemo se nadati da ćemo osvojiti jackpot iako nismo ni uplatili listić ili odlučimo dići ruke od svega pitajući se gdje je pravda jer je Kim Kardashian ostvarila svoje snove, a da nije morala ništa napraviti. Skoro ništa. Ako te tješi, Kim je uslikana kako čita knjigu naopako. Ne tješi te, znam. Čitaj dalje.
– Ako ne ostvaruješ svoje snove, netko drugi će te zaposliti da ostvaruješ njegove – Tony Gaskins
Onaj netko drugi koji nije pametniji ni sposobniji, ali koji nije prespavao ponedjeljak jer je i njegova kava trebala duplu kavu, a onda sutradan nije čekao da Graši prođe utorak ni otišao prileći nakon faksa pa se probudio nakon 15 godina. Da se razumijemo, i ja sam se nedavno probudila nakon tih 15 godina i udarila si edukativni šamar shvativši da jurenje vlastitih snova nije borba s vjetrenjačama, nego jedna od rijetkih stvari koje životu daju smisao. Inače, ja sam sa sela i tamo je sve glupo. Glupo je ako se baviš ičim što nije nogomet ili pjevanje u zboru, ogovaranje susjede jer je prekasno ustala ili jer kasni s ručkom već pola sata.
Vjerujte mi, na kraju života kada budete zbrajali i oduzimali pobjede i poraze, tada će vam najmanje biti važno to kome je vaš bivši dečko lajkao sliku na Fejsu i to što bi o vašim snovima rekla treća susjeda s lijeve strane zbog koje cijeli život niste radili ono što volite. Pretvarati svoje snove u stvarnost – to je ono što ne dugujete ni mami ni tati ni babi ni tetki ni učiteljici ni ujni ni 7. b razredu ni Hugu ni Hugolini ni malim Hugićima ni onima koji me čitaju i ne čitaju. Dugujete to sebi. Najgora stvar koja se može dogoditi je da jednoga dana znate da ste pokušali, a ne dao Bog većeg zla.
– The only time success comes before work is in the dictionary – dočekalo me na cover fotki kada sam se priključila grupi redakcije Studentski.hr.
U Hrvatskoj, u skladu s našom situacijom, uspjeh ne dolazi prije rada čak ni u rječniku. Pomučiti se za velike stvari nije grijeh. Kada bi došle lako, ne bismo ih znali cijeniti i vjerojatno bismo čitali knjigu okrenutu naopako. Nije stvar toliko u samom trenutku ostvarenja snova. Stvar je u procesu. U tome kako vam, kada ste okupirani onim što zaista volite, više nije važno to što je Macit opet s Neriman, ne ljuti vas više to što niste ponijeli kišobran jer su najavili sunce, a pala je kiša, ne ljuti vas više ni to što je već pet minuta crveno na semaforu ni to što vam političari opet prodaju maglu pred izbore, kao ni to što su vam se rasprodale čizme koje već tri mjeseca gledate u izlogu. Više nije važno ni to što treća susjeda s lijeve strane misli da je to što radite glupo iako joj je njen posao diplomirane demotivatorice super. Važno je samo to što ste napokon pronašli ono nešto iz one čuvene izreke kako uvijek imamo osjećaj da nam nešto malo nedostaje za potpunu sreću. Zato nemojte prespavati ponedjeljak. Nemojte se probuditi za 15 godina. Probudite se sada. Ako nekada i padnete, a hoćete, i ja ću, bez brige jer čak je i Alisa morala pasti da bi dospjela u zemlju čudesa.
