S kim si, takav si
Gledaj, ali ne slušaj. Popij sama kavu, preskoči izlazak, promijeni ljude oko sebe, nađi vremena da se upoznaš.
Gledaj, ali ne slušaj. Popij sama kavu, preskoči izlazak, promijeni ljude oko sebe, nađi vremena da se upoznaš.
Ležim. Sama sam u stanu. Subota je poslijepodne. I razmišljam. O čemu? Hm…Mislim si: umjesto da si prijateljice pozvala na home party ili da ste vani, pijete kavu i pričate kako ćete navečer izaći, obući to i to, zavesti ono pravog o kojem pričaš već dva mjeseca. Ne, meni je sve već postalo dosadno. Bolje reći, umorna sam od ispijanja kave, od žaljenja kako nisam uspjela kupiti novu haljinu kakvu sam vidjela na Instagramu, o tome kako nisam uspjela proći ispit jer me profesorica uzela na pik, kako sam zaspala ujutro na seminar itd. itd. Umorna sam od ljudi. Eh, da, to je pravi mood ovih dana. Ne znam dođu li takva vremena, ne znam je li to neka postpubertetska depresija ili samo faza pronalaska sebe. U smislu, znaš kako se kaže: s kim si, takav si!
Dolazim iz malog grada, ja ga od milja zovem selo, jer svi znaju svakog i taj svatko zna sve o svima. Čak u ne tako prometnim ulicama grada imamo video nadzore (mislim na noniće i none na špici).
Zašto o ovome razmišljam? Zato što želim objasniti sebi i onima koji ovo čitaju zbog čega mi je postalo draže ostati doma nego li izaći van među ljude. Nije to nikakva depresija. Niti grad u kojem živim. Ne, takva su vremena. Više nitko ne priča o željama, snovima, ambicijama i kako njih ostvariti. Došla su vremena kad je bitno tko ima manje kredita, manje problema. Tko je uspješniji, tko ima bolji posao, veću plaću, bolje štikle, bolji auto. Jer tko ima sve to, taj je sretniji? Ili? Ja znam kad sam sretna. Sretna sam kad druge učinim sretnima. Sretna kad volim sebe zbog onog što jesam i zbog onog što imam. Kad mogu popraviti svoje mane, pokazati svoje vrline. Kad ne gledam svoje noge u tuđim cipelima, kad želim naučiti nešto novo, napraviti dobar kolač, iznenaditi prijatelja... Jednostavno se osloboditi pričica i pričalica.
Svi smo ponosni kada uspijemo, a što kada ne? Onda krivimo druge, tražimo izgovore, tražimo sebi slične, one koji imaju veće probleme da možemo s njima pijuckati kavu, zajedno tugovati i razmišljati što će reći baka, bakina prijateljica ili njena unuka poslije svega? Znaš što će? Pričat će o tebi možda taj trenutak, tu kavu, pričat će možda tjedan dana, a onda, onda će zaboraviti. Zaboravit će tebe, ma zaboravit će da postojiš uopće. U priči si. Samo u prolazu, samo da upotpuniš zaplet. Nitko se nakon toga neće sjećati što si napravila, rekla. A ti, ti ćeš razbijati glavu satima, danima, mjesecima i više radi toga. Propustit ćeš neke letove, ljubavi, snove. Zbog čega? Zbog ljudi koji te ne znaju, zbog ljudi koji će te zaboraviti istog trenutka kada dođe neki novi junak njihovih priča. Nitko nije ti i samo ti znaš što je dobro za tebe! Stoga gledaj, ali ne slušaj. Popij sama kavu, preskoči izlazak, promijeni ljude oko sebe, nađi vremena da se upoznaš. Nađi ono što te čini sretnom i idi tim putem. Ne gledaj nazad. Budi nekom uzor, inspiracija pa i negativac u unukinoj priči bakine prijateljice. Kako se kaže: “Za dobrim konjem se....!“ Dotad ti želim sve najbolje uz posljednji gutljaj kave u samoći…
