Priznajte si da ne znate
Živimo u pandemiji već dvije godine, a ovih dana bilježimo brojke zaraženih koje nagovještavaju nove mjere koje, kakve god da budu, sigurno neće naići na poklike oduševljenja hrvatskog puka. S druge strane, po procijepljenosti smo među najgorima u Europi, postojeće mjere shvaćamo olako, a znanstvena zajednica šalje zbunjujuće poruke.
Živimo u pandemiji već dvije godine, a ovih dana bilježimo brojke zaraženih koje nagovještavaju nove mjere koje, kakve god da budu, sigurno neće naići na poklike oduševljenja hrvatskog puka. S druge strane, po procijepljenosti smo među najgorima u Europi, postojeće mjere shvaćamo olako, a znanstvena zajednica šalje zbunjujuće poruke.
Danas su nam informacije nadohvat ruke. U bilo kojem trenutku, bilo gdje, uz dovoljno stabilnu internetsku vezu, praktički možemo saznati odgovor na bilo koje pitanje koje nam padne na um. Informacije su svugdje oko nas, ali postoji i druga strana, a to su dezinformacije kojih ima barem jednako, ako ne i više. Upravo iz tog razloga ljudi danas imaju mišljenje praktički o svemu. Iz perspektive studenta koji svakodnevno stupa u kontakt s novim sadržajima, mislima i spoznajama, teško mi je razumjeti ljude koji nisu epidemiolozi, pulmolozi, molekularni biolozi, a smatraju kako razumiju cjepivo, pandemiju, a uz to su uz pomoć opskurnih izvora i vlastoumnih interpretacija u priču upleli razno razne teorije zavjere koje nemaju veze s mozgom.
Osobno nemam problem s time da si priznam kako ne razumijem makro-globalne procese vezane za pandemiju, sastav cjepiva ni diferencije između svih sojeva korone koji su se do sada pojavili. Ne vidim način na koji bi bilo koji prosječni čovjek mogao razumjeti navedeno. Upravo time objašnjavam tendenciju ljudi da popune svoje rupe u nerazumijevanju ionako teško razumljivih stvari teorijama zavjera čime ne nanose štetu samo sebi, već i cijelom društvu.
Ipak…
Da, zaboravio sam podsjetiti da živimo u Hrvatskoj. Na vlasti nam je prema svježoj presudi Vrhovnog suda kriminalna organizacija, cijene rastu, standard života pada, a neću ni ulaziti u sve ono o čemu sam pisao već mnogo puta. Također, pisao sam i o Stožeru čiji je kredibilitet kompromitiran davnih dana, pa ako iz slike autoriteta koji bi nas nominalno trebali voditi kroz vjerojatno najveću kolektivnu krizu naših dosadašnjih života uklonimo Vladu i Stožer, ostaju znanstvenici, koji su ruku na srce i najbitniji u ovoj situaciji. Vlada je povukla hvale vrijedan potez time što je formirala znanstveni savjet u kojem je okupila vjerojatno sve najrelevantnije hrvatske znanstvenike koji mogu pomoći u borbi s pandemijom, no čak i oni uspijevaju međusobnim previranjima unositi nemir u već ionako dovoljno uznemirene ljude kojima je strpljenje na rezervama. Znanstvenici se moraju prestati svađati preko društvenih mreža jer to ne doliči renomeu protagonista nečega što se objektivno i zasluženo smatra najvećim civilizacijskim dosegom u ljudskoj povijesti, a riječ je naravno o znanosti. S razlogom je znanosti mjesto na sveučilištima, a ne u lokalnoj krčmi, na koju hrvatski internetsko-medijski prostor sve više iz dana u dan nalikuje.
Ljudi često čuju ono što žele čuti
Daleko od toga da svaki znanstvenik, za kojeg se podrazumijeva da posjeduje zasluženi kredibilitet, nema pravo na svoje mišljenje. Ima, no nalazimo se u kriznoj situaciji, a ljudi su već na izmaku snaga i potrebno je biti iznimno oprezan oko poruka koje izlaze u javnost. Svaka rečenica, riječ i slovo moglo bi ljude odvesti u još veću kognitivnu disonancu, za što je same ljude teško kriviti. Jer, draga Vlado, Stožeru i znanstvena Zajednice, da se ljudima pružilo bolje, ljudi bi i znali bolje.
Osobno mi ne pada na kraj pameti da ovdje ikome sugeriram bilo što oko cijepljenja ili pak stava oko pandemije općenito. Nisam epidemiolog, pulmolog, nisam liječnik. Ne znam ni koji je sastav ćevapa iz menze, a kamoli Pfizerovog cjepiva. Zašto bi bilo sramotno priznati si neznanje o nečemu o čemu ne možeš reći da nešto znaš, osim ako svoj život posvetiš tom polju? To što su si ljudi kroz povijest priznavali neznanje osiguralo nam je da budemo ovdje gdje smo danas.
Dakle, kao što ćemo kod automobilskog kvara otići do mehaničara, kada se dogodi požar zvati vatrogasce, a kada nam je ljubimac bolestan posjetiti veterinara, tako bismo i u ovom slučaju trebali slušati struku. Međutim, ta struka treba biti primjer, a ne rješavati svoje razmirice putem medija, ili još gore Facebooka. Kako očekivati ozbiljnost kod ljudi kada se upravo oni koji bi nam u ovim trenutcima trebali biti uzori ponašaju nedoraslo odgovornosti koju imaju? Populističke stranke, određeni mediji, kao i svi pojedinci željni pažnje jedva čekaju prostor koji će preplaviti strahom, dezinformacijama i pogrešnim navodima. Pitanje koje se na kraju svega postavlja je je li veći problem pandemija ili psihička stabilnost ljudi, koja je već itekako upitna.
Ljudi su umorni, izgubljeni su, ne znaju više što misliti ni kome vjerovati. Psihološke posljedice na djecu predškolske i školske dobi, kao i na studente, itekako će biti vidljive u narednom razdoblju. Primjera radi, ako se ponovno uvede online nastava, to će značiti još jedna godina bez međuvršnjačke socijalizacije, ali i bez vremena provedenog u školi, koje prema vodećim stručnjacima online nastava ne može nadomjestiti. Za vrijeme odricanja od starog normalnog čovjek bi očekivao barem jasno argumentirani plan i program onih koji su stručnjaci, onih koji imaju moć svake vrste da nam olakšaju ionako tešku situaciju. Ali ne, očito je ego važniji od djece, studenata, radnika, malog čovjeka...
