Trebaš samo želudac i dobru volju

Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu za kojeg znaju apsolutno svi, u više navrata gostovao je kod Joea Rogana, vjerojatno najpoznatijeg podcastera svih vremena. Između ostalog, veoma je staloženo pričao o regularnim putovanjima u svemir kroz nekoliko godina, kolonijalizaciji Marsa, kao i cijelom nizu stvari koje nam u bliskoj budućnosti predstoje a da većina od nas toga nije ni svjesna.   
  

Ljudi imaju razne interese i životne afinitete. Neke zanima sport, neke umjetnost, neki vole futurologiju, a neki poljoprivredu. Gledali Ligu prvaka, diskutirali o Picassovoj Guernici, razmišljali o budućnosti ili sadili sibirske borovnice, radimo to zato što to volimo i jer uživamo u tome. Dakle, vlastitim izborom. Međutim, s obzirom na to gdje živimo nemoguće je barem malo ne utapkati nogama u kaljužu močvare gdje žive strašne ustaše, partizani, četnici i razno razne babaroge. Dovoljno je s prijateljima otići na planinarenje u Gorski kotar ili Liku, pogledati razrušene i napuštene kuće. Čak i ako si totalno izvan svega toga jer si u nekom drugom filmu, iznad glave će ti se pojaviti upitnici.  

  

Teško je kriviti ljude da im nije jasno o čemu priča Musk ili jer ih to ne zanima. Teško je razmišljati o odlikama analitičkog i sintetičkog kubizma koje je Picasso posložio na novi nadrealistički način kada se na -10 moraš tuširati u hladnoj vodi. Zapravo, ne moramo ni ići u tolike apstrakcije. Teško je razmišljati o politici kada ne znaš hoćeš li sutra imati što staviti djeci na stol. Hrvati bi možda i znali bolje da im se pružilo bolje. Da obrazovni sustav nije u rasulu, hrvatsko pravosuđe ima kakav-takav kredibilitet ili da kao zemlja imamo bilo kakvu smislenu razvojnu strategiju umjesto labilnog oslanjanja na niskoakumulativnu granu gospodarstva kao što je to turizam. Graditi apartmane i moliti Boga za dobro vrijeme i toplo more nisu strategija. I gotovo.   
  
Svi smo svjedočili potresu na području Banije, koji je razgolitio mnoge probleme ove države. Cijeli niz sela i dalje nema vodu i struju, što je onima koji misle da su Zagreb, Split, Rijeka i Osijek jedina Hrvatska barem malo otvorilo oči. Očito je da postoji Hrvatska drugog reda za koju nikoga nije briga. Zna se gdje se dobivaju izbori. Majske Poljane imaju dvjesto stanovnika, koga briga za njih, lako za to što ljudi u 21. stoljeću žive bez vode i kanalizacije sa 600 kuna na mjesec.  

Ovogodišnji popis stanovništva odgođen je zbog pandemije COVID-a 19, ali vjerojatno i zbog poražavajućih brojki kojih se vladajući boje. Tek ćemo najesen vidjeti koliko nas zapravo ima, ali i vrapci na grani znaju da imamo strmoglavi demografski pad. Jedan od rijetkih benefita pandemije jest to što su neki koji su htjeli pobjeći iz kaljuže to nisu učinili, tj. odgodili su na neko vrijeme.   
  
576 jedinica što lokalne što regionalne samouprave. 428 općina. 127 gradova. 20 županija i Grad Zagreb. 175 aktivnih političkih stranaka. Čak su i studentske institucije poligoni za stvaranje stranačke mašinerije koja će parazitski nastaviti piti krv onima koji su dovoljno ludi da ostanu ovdje i potrude se nešto promijeniti. Ovo zadnje smatram posebno poražavajućim.   
  
Mladi u političkim strankama, za razliku od ljudi s područja Banije, ne moraju brinuti o egzistenciji. Imaju krov nad glavom, nisu gladni, pružena im je mogućnost obrazovanja. Doduše, neki će prigovoriti kako ne valja kolektivizirati te kako u žitu uvijek ima kukolja. Međutim, ne razumijem u potpunosti motive mladih za članstvom u HDZ-u, a još manje razmišljanja da je to najbolji put ka promjeni sustava. HDZ je kriminalna organizacija, koja okuplja najgore od najgoreg na jednom mjestu, koja se bavi lažima u koje nikad nitko od nas ne bi trebao povjerovati. Da ne bi bilo zabune, SDP je u istom košu, što će se dokazati u trenutku “velike” koalicije do koje će doći kada konačno ljudi u ovoj zemlji kažu: dosta je.
  
Pod hitno treba mijenjati hrvatsko stanje uma. Neki koji su pokušali, završili su kao Khuen Héderváry u Hrvatskom saboru 1885. Dobili su vritnjak u stražnjicu, a zbog toga što su htjeli dobro ovoj zemlji optuženi su za širenje zapadnog dekadentnog globalizma ili za neku sličnu besmislicu koja nema veze s mozgom. Međutim, oni nisu neki velikomađarski ban koji bi da je mogao utopio cijelu zemlju u čaši vode, već pravi domoljubi, koji za razliku od vladajuće oligarhije drugu ruku ne guraju u džep hrvatskim građanima dok istovremeno drže ruku na srcu za vrijeme intoniranja himne.   

William od Ockhama srednjovjekovni je redovnik koji je ukratko tvrdio da ako neku pojavu primjereno objašnjavaju dvije teorije, prednost treba dati jednostavnijoj. Pitanje za svakog od vas – jesmo li banana država radi Borisa Jokića koji je htio još pred 5 godina reformirati obrazovanje, stup svakog društva, temelj prosperiteta i razvitka zemlje ili HDZ-a koji je doslovno na sudu proglašen kriminalnom organizacijom? Može još jedno – trebaju li nam uzor biti oni koji rade, stvaraju, koji su kreativni, kompetentni, pošteni i civilizirani ili oni koji tvrde da je članstvo u HDZ-u jedini put ka promjenama?  

Nažalost, ovi drugi su glasni, za njih se čuje. Ne krivim ljude koji ne prate politiku, možda su čak i više u pravu od onih koji i dalje troše živce na Mamiće, Todoriće, Horvatinčiće, Čačiće i ostale -iće. Možda je put potpuno ignoriranje politike do trenutka dok ona ne odumre jer za nju nitko ne mari. Problem s tim jest to da će  sami reformatori koji takvim načinom žele promijeniti nešto za to vrijeme postati matori, a lešinari će poharačiti i ono malo što je ostalo od ove zemlje.   

Ako je nešto odlika demokracije kao političkog sustava, to je solidarnost. Hrvatska je zemlja mnogih političkih mrtvaca koji životare na račun hrvatskih građana ponavljajući izlizane ideološke parole poput pokvarene gramofonske ploče. Nevjerojatno je da i dalje mnogi daju glasove tim ljudima, što je teško objašnjivo. Ljudima se pod hitno treba pružiti bolja infrastruktura, zdravstvo, obrazovanje i pošteno pravosuđe. Hrvatska je zemlja Europske unije, i volimo sebe micati s Balkana na Zapad. Prestanimo si lagati. Dokle god postoji i jedna obitelj koja nema električnu energiju i pitku vodu, dok svako dijete nema jednako pravo na obrazovanje, dok zločinci ne krenu odgovarati za svoja djela umjesto da odlaze na izlete u Bosnu – mi smo, kao što to kaže jedna pjesma TBF-a, zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, naseljena ljudima koji su žrtve svojih ideologa.   
  
Ono što se mora priznati našim političkim garniturama jest sposobnost manipulacije nad ljudima, posebice mladima, koji s 20, 21, 22 ili 23 godine još nisu formirane osobe (čast iznimkama). Rasprodali smo praktički sve strateške kompanije, a od onih preostalih napravili poligone za one koji su stranački podložni. Pozicijama u istima se nadaju oni koji su u ranim dvadesetima i sudjeluju u HDZSDP-u, jer je teško povjerovati da mlada, sretna i pametna osoba kojoj je stalo do općeg dobra može svoj život posvetiti političkoj participaciji kroz stranke koje su devastirale zemlju.  
  
Nikad, ali nikad nemojte pomisliti da možete uspjeti samo ako ste u političkoj stranci. To su laži i obmane onih koji se tako tješe uslijed priznavanja osobnog poraza u tek afirmativnim godinama svog života. Umjesto da se razvijaju u zdravom smjeru bivajući stvarnom promjenom koju žele ovom svijetu, vođeni sitnim interesima i kvazialtruističnim motivima čekaju na dan kada će dobiti fotelju u državnoj firmi ili saboru, postavši tako novim krakom hobotnice koja ovu zemlju drži u čvrstom stisku.   

Nadam se da sam vas barem malo razljutio. Za kraj, izađite na izbore, barem toliko od nas svatko od nas može. Razumijem razočarenje, nepovjerenje i razmišljanja u smjeru uzaludnosti samog izlaska na izbore, ali nas je više nego njih. Kada bi izlaznost bila 80%, otpale bi neke od Hidrinih glava. Ima ih puno, ali negdje treba početi, zar ne?