Tko će prvi počistiti svoje smeće?

Studenti u teoriji predstavljaju podskupinu mladih koja nosi etiketu progresivnih, slobodoumnih intelektualaca koja promišlja realnost te aktivno sudjeluje u društvenim i političkim procesima moderne demokratske zemlje. Problemi poput zastarjelosti kurikuluma, preskupog i nedostupnog obrazovanja, kao i jednakosti svih društvenih skupina predstavljaju samu srž studentskog aktivizma, koji je kroz povijest diljem svijeta, pa i na našim prostorima često izazivao snažne promjene u društvu. (Kovačić M. 2014. Studenti kao društveni i politički subjekt)

Hrvatska nije zemlja koja ima izraženu kulturu prosvjeda ili društvenog aktivizma, o čemu svjedočimo posebice zadnjih tridesetak godina. Zemlja smo u kojoj koheziju značajnog broja ljudi može postići nogomet svakih par godina, i to u slučaju dobrog rezultata. Tada zaboravimo na sve probleme svakodnevice, poput činjenica da nam je obrazovanje očajno, ekonomija u rasulu, pravosuđe kriminalno, a o političkoj situaciji uopće ne treba trošiti riječi.   
  
Studenti su kroz zadnjih dvjestotinjak godina ustajali protiv mađarizacije, sredinu 20. stoljeća obilježile su studentske aktivnosti koje su bile uvertira u Hrvatsko proljeće, a zadnji značajniji studentski prosvjed bio je usmjeren protiv komercijalizacije i neoliberalizacije obrazovanja. Ipak, krajem 20. stoljeća pokazali su zanimanje za društvena pitanja, kroz sporadične antiratne prosvjede, kao i prosvjede protiv ukidanja zagrebačke Stojedinice, koji nisu bili isključivo studentski, ali su primjeri kretanja u kojima su studenti odigrali zapaženu ulogu.  
  
Ozbiljnog studentskog prosvjeda u Hrvatskoj nije bilo od već spomenute 2009, kada je Hrvatska bila središte jedne od najvećih studentskih pobuna na svijetu u tom trenutku. Naime, Filozofski fakultet u Zagrebu proveo je 35 dana pod blokadom redovitog izvođenja nastave, a blokada se proširila na dvadesetak fakulteta i dva sveučilišta. Ono što je iznenadilo i same organizatore prosvjeda bila je značajna pozornost građana, medija i javnosti. Iz toga se da iščitati da se djelovanje studenata u društvu i politici, barem nominalno, smatra relevantnim za zajednicu.  

Još na početku ožujka 2020. sve je bilo, najjednostavnije rečeno, normalno. Krajem veljače se doduše pojavio prvi slučaj koronavirusa u Hrvatskoj, no nitko nije pomišljao da će doći do praktički kompletnog zatvaranja države. Nacionalni stožer civilne zaštite osnovan je 20. veljače, a do danas je teško pobrojati sve kontroverze koje se vežu uz ljude koji nam diktiraju živote posljednjih godinu dana.  
  
Druga polovica ožujka donijela je niz strogih mjera u svrhu suzbijanja pandemije, a između ostalog 16. ožujka na snagu stupa odluka o obustavi izvođenja nastave u obrazovnim institucijama i uspostave nastave na daljinu. Zemlja je polako, ali sigurno ušla u potpuni lockdown, koji je na snazi bio do svibnja kada je, kao i u lipnju bilo dana bez novozaraženih pacijenata. Turistička sezona je premašila najoptimističnija očekivanja. To je ponajprije bilo omogućeno snažnim popuštanjem mjera, koje su postepeno prema kraju godine vraćane na snagu. Tako smo opet, baš kao i dobar dio Europe i svijeta ušli u drugi lockdown.  

Nedvojbeno je kako su mjerama bili pogođeni gotovo pa i svi slojevi društva. Medicinski radnici, ugostitelji, poljoprivrednici, mali poduzetnici... Popis svih onih koji su se morali adaptirati na novo normalno je suviše dug. Međutim, specifičan naglasak je na mladima koji su nedvojbeno najvitalnija društvena skupina.  Zatvoreni u svojim domovima, prateći nastavu na daljinu, tisuće hrvatskih osnovnoškolaca, srednjoškolaca i studenata ostali su bez onoga što je ključno za njihov razvoj, a to su socijalne interakcije. Bez fizičkih aktivnosti, druženja nakon nastave, odlaska u kino ili na piće s prijateljima...  
  
Brucoši praktički nisu ni osjetili što znači studirati. Sloboda im je pod opravdanjem epidemioloških mjera uskraćena, a mlade je Stožer pozivao na solidarnost prema starijima i kroničnim bolesnicima. Iako za to nema službene statistike, u prvom lockdownu mladi su se uvelike mjera uistinu i pridržavali. Činjenica je da nastave, momčadskih sportova, koncerata i festivala i nije bilo, pa čak i oni koji su druženjem htjeli riskirati živote svojih sugrađana do kojih je (barem prema njihovim riječima) našim političarima veoma stalo, to nisu mogli ili im je bilo uvelike otežano.   
  
Studenti mjesecima nisu popili skupa kavu nakon predavanja, a kamoli tek otišli na putovanje ili u subotnji izlazak. S druge strane, u Slovenskoj ulici su se osobe najvećeg društvenog ranga okupljale uz tamburaše, kartanje bele, a usput se dogodila i poneka višemilijunska primopredaja mita.   
  
Pametnome dosta. Tko je sve posjećivao sporni klub, što se tamo događalo, kao i na mnogim javnosti poznatim žurkama jednakijih među jednakima nema smisla ulaziti. U jednoj rečenici se dovoljno očituje licemjerje, trulež i smrad koji se nesnosno širi Hrvatskom posljednjih godinu dana.   

Okupljanjem studenata i ostalih mladih u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i ostalim hrvatskim gradovima svjedočili smo svojevrsnoj eksploziji utopijske energije koja je barem na tren podsjetila na dobra stara vremena. Osim izazivanja nostalgije kod svih onih koji već imaju staža u izlascima, neki su prvi put izašli (ako se okupljanja pored zagrebačkog HNK-a ili na riječkom Kontu smatraju izlascima) u gradovima gdje studiraju. Od toga ne treba raditi preveliku priču u kontekstu motiva, jer zabaviti se, popiti pivo s prijateljima ili upoznati nove ljude nisu zločini. To je naše pravo, to je ono što nas čini ljudima.   
  
Najgora konsekvenca samih okupljanja je smeće koje su mladi ostavili za sobom. To je za svaku osudu, međutim praktički i jedino što bi van epidemioloških okvira i ponekog manjeg izoliranog incidenta moglo poslužiti kao argument onih koji su skloni nazivati studente i mlade bioteroristima.   
  
O okupljanjima onih jednakijih ponovno ne treba trošiti riječi jer čak i kroz pasivno promatranje stanja u državi kroz medije nismo mogli ne čuti za njih barem nekoliko. Zašto oni mogu a mi ne? pitanje je koje si je velika većina nas barem jednom postavila.   

Uz očiti motiv puke zabave, studenti su možda i nesvjesno pokazali kritičko mišljenje koje je snažno oružje u adresiranju društvene i političke nepravde. Studenata u Hrvatskoj ima nešto više od 150 000, što nije zanemariva brojka. Nakon desetak godina šutnje, masovno su se suprotstavili nelogičnostima našeg političkog vrha, (ne)svjesno izazvavši pažnju šire javnosti, a uz to su pozvali i na promjenu, ili barem izjednačavanje kriterija koji su već sada teško kontaminirani.   
  
Studenti imaju veliku ulogu u društvu, i njihovo mišljenje je bitno. Imaju kapacitete da promjene društvo, a zadnjih tjedana svjedočili smo koliko je malo potrebno da dođu u središte pozornosti. Istina je da su skupina u tranzitu koja će jednog dana diplomirati, ali isto tako je izvjesno da će nakon toga potražiti posao i time naići na sve probleme našeg društva kojih nedvojbeno ima. Ako piva na klupici ima ovakav odjek u javnosti, što bi tek bilo da u većoj mjeri, kroz društveno djelovanje bilo kojeg tipa argumentirano iznesu svoje zahtjeve?   
  
Za početak, bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju izvršne vlasti kada bi mediji prenijeli vijest o čistom Jarunu ili Kontu u nedjeljno jutro. Nema vrećica, boca i vinskih kartona, kao da se nikada ništa nije dogodilo. Hoćemo li tim primjerom pozvati vladajuće da počiste svoje smeće? Mogu krenuti od pristupnih cesta smetlišta prekrcanog tridesetogodišnjim taloženjem korupcije, nepotizma, klijentelizma i nekompetentnosti.