Osvjetlajmo obraz – spasimo obrazovanje
Jesmo li spremni uzeti najbolje od sebe i okoline? Eh, kao što je slavni Einstein rekao „Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost.“ u hrvatskoj inačici bi glasilo „Samo su dvije stvari nesigurne, spremnost i hrvatska odgovornost.“
Jesmo li spremni uzeti najbolje od sebe i okoline? Eh, kao što je slavni Einstein rekao „Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost.“ u hrvatskoj inačici bi glasilo „Samo su dvije stvari nesigurne, spremnost i hrvatska odgovornost.“
Gledajući hrvatsku sadašnjost ne mogu s uma maknuti naslov knjige profesora Mladena Ančića 'Što "svi znaju" i što je "svima jasno"'.
Knjiga je vrijedna i svakome bih je preporučila bavio se on povješću ili ne, zapravo, onaj dio hrvatskoga življa koji se ne bavi povješću vjerojatno odmah postane sumljiv onome dijelu koji se bavi.
Što dodatno reći na ovu prvu rečenicu u tekstu? Gledajući hrvatsku sadašnjost ne mogu s uma maknuti riječi svoje sestre kada je komentirala jedan društveni događaj s rečenicom „što se čudiš pa kod nas i svaka baba na placu imaju svoje mišljenje“. Ne mogu se točno sjetiti o kojemu se društvenome događaju radilo, ali mislim da je bio totalno nebitan za normalno životno funkcioniranje – disanje, hranjenje i spavanje.
Ponekad se sjetim da je moja baka dugi niz godina odlazila na tržnicu grada Karlovca. Sjetim se i trenutaka kada sam imala prilike ranom zorom ići s njom. Nije to bilo tako davno, ali u tako kratkome vremenu život se u Lijepoj Našoj debelo promijenio. Moja baka, kao što vjerujem i puno drugih baka uzima posebno mjesto u mojim sjećanjima i predstavlja nadljudsku životnu snagu. Smatram da u životu svaki pojedinac treba uzeti ono najbolje od sebe i svoje okolina, svojih predaka.
Kada bi nam to bila misao vodilja i kada bi se prestali baviti nepotrebnim analizama možda, ali samo možda bi nam bilo bolje. Zašto možda? Nije dovoljno samo uzeti najbolje od onoga što svi znaju i što je svima jasno nego je potrebno i aktivno djelovati prema zajednici i pojedincu. Jesmo li postali previše latentni, nemarni, pasivni? Bavimo li se prečesto tuđim poslovima dok nam vlastita kuća propada, krov prokišnjava, prozori jedva stoje na oknima?
Sigurno se pitate kakve veze imaju ova dva odvojena ulomka? Naime, smatram ključno u razvoju svakoga društva i svake zajednice razvoj njegova sustava obrazovanja. Koliko ima stručnjaka u Hrvatskoj koji „sve znaju“ i „svima njima je jasno“ što se točno mora napraviti u tome pogledu? Vjerojatno isti broj kao i za svaki sektor u kojemu se nalazi jako puno kvalitetnih stručnjaka. Ne, nije ovo ironija. Uvjerena sam da hrvatski potencijal mora ležati u tim stručnjacima, samo je pitanje gdje se ti stručnjaci nalaze? Treba uzeti najbolja rješenja od svih njih, prethodnika i sadašnjega kadra kao i onoga koji nema državnu funkciju nego se nalazi u tzv. oporbi iliti opoziciji. Nepotrebne analize su suvišne, zato se zovu nepotrebne!
Treba li vam analiza da uvidite da je ključ skup znanja za bolje obrazovanje koje će onda iznjedriti bolje društvo i pojedinca? Jednostavan odgovor – ne treba! Obrazovanje je ključ! Ali ne u onome smislu doslovnoga tiskanja diploma, a uskoro i doktorata. To nije znanje i to nikako neće donijeti dobro. Štoviše, samo će zakomplicirati već ionako zakompliciranu društvenu situaciju. Je li nam stvarno jasno što moramo napraviti? Jesmo li spremni uzeti najbolje od sebe i okoline? Eh, kao što je slavni Einstein rekao „Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost.“ u hrvatskoj inačici bi glasilo „Samo su dvije stvari nesigurne, spremnost i hrvatska odgovornost.“
Da ne ispalo da pišem neki članak samo za demagoška i za kafanska razglabanja, predložit ću u nekoliko rečenica svoje viđenje što bi se trebalo napraviti da ovo obrazovanje profunkcionira bez kako to neki vole reći „šminkerskih rješenja“. Razmislite o njima, imajte svoje mišljenje, predložite konstruktivna rješenja, napominjem konstruktivna jer kod nas je i onako sve previše destruktivno!
Smatram da prvo treba promijeniti neke nastavne planove i sadržaje. Počnimo od hrvatskoga jezika i književnosti. Ovaj plan nije se mijenjao od kada je ove države, dovoljan razlog za promjenu, štoviše, plan je toliko zastario da mi se kosa diže na glavi ako ću ikada biti u prilici predavati u školi prema njemu! Treba biti puno slobodniji, posebno napominjem da što veću slobodu imaju nastavnici da s time dolazi i njihova veća odgovornost.
Nastavnici bi trebali učiti djecu kako između ostaloga biti i odgovoran. Ti isti učenici će kasnije biti u poziciji nešto mijenjati oni će postati stručnjaci. Danas neki stručnjaci i ostali „koji sve znaju“ nisu baš naučili što znači riječ odgovornost. Popisi lektire moraju i trebaju biti slobodni, neka djeca čitaju Harrya Pottera, pustite ga u školu i podignite razinu čitanja, time ćete podići i razinu pismenosti! Što se više puta pročita da se „ne znam“ piše odvojeno to će manje biti napisano „neznam“.
Lokalne vlasti bi trebale više podržavati obrazovanje, sufinancirajte odlaske u kazalište, na festivale znanosti, nemojte trošiti novac na nepotrebne stvari! Neka Hrvatski Sabor kao predstavničko tijelo svakoga Hrvata i građanina donese koliko posto lokalna vlast MORA financirati obrazovanje – strukovno, studijsko, dodatna usavršavanja – da barem u šumi i moru zakona jedan bude kako treba! Neka su škole obavezne poticati i educirati učenike o volontiranju, opet uz pomoć lokalne zajednice koja će biti potpomognuta iz resornoga ministarstva.
Neka se ukinu agencije za prodavanje magle i zraka te se navedeni novac usmjeri u stipendiranje studija koji će biti točno određeni – je li problem staviti na komad papira stvaran popis što nam treba, što nam ne treba? Moje upravljanje državom jednako je upravljanju kućnoga budžeta. Ako idete u dućan napravite popis da nešto ne zaboravite, možda bi to trebali napraviti i u državi pa ne bi stalno i stalno zaboravljali obrazovanje!?
