Moja noćna mora: Nema mjesta za šugaman na plaži

Ljeto je vrijeme kada bismo se trebali u potpunosti opustiti. Tijekom cijele godine pod velikim smo stresom – ili smo u školi, ili na faksu, ili nešto gore – na poslu. Nerijetko kombiniramo i više toga odjednom. Ljeti trebamo stress-free život, koji tražimo na plaži, i onda dođemo na plažu, a tamo nema mjesta ni za šugaman. To je moja noćna mora!

Nakon cijele godine čekanja i pažljivog planiranja ljeta doslovno u sekundu, napokon se i to dogodilo – došli smo do mora. Zagreb je negdje daleko iza nas, par stotina kilometara daleko. I, sada je vrijeme za totalni relax. Spremna sam u potpunosti se utopiti u dalmatinsko stanje uma i zaboraviti na stres.

Trk do plaže

Ponijela sam novi kupaći, spakirala torbu za plažu sa svim najnovijim i najinovativnijim premazima za ubrzano tamnjenje, a ponijela sam i balun za picigin. Krećem prema plaži u svojim ljetnim natikačama, spremna izdržati nekoliko neugodnih trenutaka teškog zvizdana. Srećom, opremila sam se i imam na nosu naočale, na glavi šešir. Izgledam kao zadnji turist, ali nema veze. Ne smijem si dopustiti da me opali sunce prije nego što dođem do plaže – tamo ću hvatati boju.

Dovoljno sam blizu plaži da vidim plavo more, još iz daljine. Sad se već intenzivno osjeća miris mora. Još par koraka i sada već čujem ljude na plaži. Viču: moja, moja!. To valjda dok igraju picigin, ništa drugo mi ne pada na pamet. Čujem i skokove u more s mola. Postajem sve više i više nestrpljiva, do te razine da ozbiljno razmišljam o tome da potrčim na ovom putu. Ali, nije baš put po kojem bi se moglo trčati, pa se ipak moram zadovoljiti brzim hodom.

Napokon, dolazim do plaže. I odjednom mi nije dobro kad vidim koliko je ljudi na plaži. Istina, sada je 17 h, a na ovoj plaži kasno dolazi hlad. Naravno da su sada svi došli ovdje. No ovo nije pretjerano velika plaža i doslovno mi se čini da ne samo da vani nema mjesta nego da ni u moru nema mjesta. Čak je i kod bova sve puno ljudi. Odjednom, moja ideja o stress-free ljetu pada u vodu. Pardon, u more.

Borba za mjesto

Pokušavam se nekako smiriti, samu sebe gaslightam da ovo zapravo nije toliko loše i da ću, kao i svake godine, uspjeti pronaći dva metra za sebe. Pokušavam se uvjeriti da je sve okej, ali zapravo znam da nije i znam da mi neće biti dobro čak i ako uspijem pronaći neko mjesto za ostaviti šugaman.

Cijelo ovo vrijeme samo sam stajala u daljini i gledala što se događa, ali sada je vrijeme za krenuti u potragu za mjestom. Točnije, u lov – ako se netko slučajno krene micati, vrijeme je za doslovno potrčati i osigurati si mjesto. Skeniram cijelu plažu u potrazi za time, ali ništa. Nitko se ne miče, svi samo stoje na svojim mjestima. S druge strane, sve je veći broj ljudi na mojoj strani – svi traže svoje sretno mjesto pod zvijezdom.

Kako se sada snaći u ovoj situaciji? Kamo krenuti? Ima li uopće smisla nadati se nekom mjestu relativno blizu moru? Mislim da ne. Možda bi bilo najbolje samo spustiti šugaman na prva dva slobodna metra koja vidim i ono, nadati se da neće previše smetati drugim ljudima. Ili? Doslovno, ne znam, sada me već počinje hvatati lagana panika.

Trebala sam ranije doći i zauzeti mjesto. Nisu ludi ni oni koji dođu u ranu zoru i onda cijeli dan čuvaju svoje mjesto. Možda to sutra napravim. Ne, definitivno ću to sutra napraviti. A što ću danas? Ne znam. Možda mi se najviše isplati otići na neku drugu plažu? Hoće li tamo možda biti mjesta? Ne znam, ne znam, ne znam. Ovo je doslovno moja noćna mora.