Moja noćna mora: 'Ubola me osa na plaži'
Doživjela sam dvadeset i peti rođendan kao jedna od onih osoba koja se mogla pohvaliti time da je nikad nisu ubole ni osa, ni pčela. A onda je jednog dana na plaži sve palo u vodu.
Doživjela sam dvadeset i peti rođendan kao jedna od onih osoba koja se mogla pohvaliti time da je nikad nisu ubole ni osa, ni pčela. A onda je jednog dana na plaži sve palo u vodu.
Zamislite ovo: na otoku ste, gdje je ionako upitno možete li doći do doktora, a onda ste još otišli na jednodnevni izlet u susjedno mjesto, kako biste mogli ići na koncert. Prije koncerta ste odlučili otići na plažu i baciti se u more. Vani ste i hvatate posljednje sunčeve zrake, a onda dok se mažete pekmezom za tamnjenje, osjetite neku čudnu bol. Kao da ste se uboli na nešto, ali nije vam jasno na što. Pogledate na izvor boli i shvatite – ubola vas je osa. Ovo je moja noćna mora.
Određen broj ljudi je alergičan na ubod ose, pa onda, za slučaj potrebe, uvijek imaju ono neko čudo koje im pomaže da prežive. Međutim, ako vas nikad nije ubola osa, ne možete ni znati jeste li alergični ili ne. Zvuči li vam ovo kao idealan trenutak za saznati tu dosta bitnu činjenicu? Naravno da da.
Nakon što sam shvatila da je taj gigantski kukac na mojoj nozi, od straha i panike se nisam uopće snašla, već sam samo vrisnula i pozvala moju hrabru prijateljicu u pomoć. Ona se ničega ne boji, ovo ljeto je iz kuće izbacila barem deset skakavaca – što joj je onda mala i jadna osa?
Teška panika
Kad smo uklonili to čudo s moje noge, krenula je ozbiljna panika. Što sad? Na plaži smo, nemamo ništa s čime bismo mogli ovo riješiti. Treća prijateljica hrabro trči do obližnjeg kafića i moli led, ja ustajem kako bih došla do mora i nekako si isprala nogu, a najhrabrija od nas gugla što nam je sljedeći korak. Google kaže – držati nogu nagnutu prema dolje i staviti puno leda.
I dalje smo u potpunoj agoniji jer nismo sigurne – jesam li alergična ili ne? Ne znam je li me oblio znoj od muke, panike, uboda, alergije ili pomisli da možda neću moći uspjeti otići na koncert i da će sve ovo biti uzalud?
Operacija spašavanja
Vraća se prijateljica s čašom leda i odmah počinje operacija spašavanja moje noge. Led bi trebalo omotati u neku krpu – nemamo, najbolje što možemo su papirnate maramice (kojih ionako nemamo previše), a koje se rastapaju nakon deset sekundi. Nažalost, bolje opcije nema.
Sada je već prošlo dovoljno vremena da shvatimo da ipak nisam alergična. Odmah se lakše diše, i to doslovno. Sada nam je samo bitno da sve odradimo kako treba jer, realno, čeka nas brutalan izlazak. Primjećujem da je ubod ose bio toliko krvoločan da mi je ostala primjetna rupa (čitaj: rupica) na nozi. Ali ja ne odustajem.
Razmišljamo o tome da guglamo smije li se piti alkohol nakon uboda osa, ali onda shvaćamo da to ipak nije potrebno. Čak i da je odgovor negativan, alkohol bismo pili. Jedino što preostaje jest vidjeti koliko me noga zapravo boli i hoću li moći u izlasku biti na razini koja se od mene očekuje.
Ipak je sve okej. Ili?
Stišćem zube i hrabro ustajem. Prvo se oslanjam na lijevu, zdravu nogu, a potom i na desnu, koja je jadna nastradala. Srećom, sve je okej. Mogu ju normalno micati. Ipak, bol je i dalje tu. Neka čudna bol, kakvu dosad nisam osjetila. Počinjem primjećivati da se oko rupice stvorio i ogroman plik. Jesam li možda ipak alergična?
Palimo Google, sve je okej – doslovno izgleda kao 'textbook example' uboda ose. Okej, ponovno možemo disati. Iako smo planirali s pregameom početi nešto kasnije, ovo nas je toliko uznemirilo da smo krenuli odmah. A onda…
