Marginaliziran, marginaliziraniji - navijač

 Zamislite nešto što jako, jako želite!! Jeste? Niste još? Jeste! Eh, ne možemo tako, Beyonce ima dečka, nešto drugo dajte...Jao, ne može ni ova želja, nećete dobiti kredit s kamatama manjima od 10%, idemo na nešto treće. Zamislite da jako, jako želite kupiti bliskoj osobi nekakav komad odjeće ili obuće koji će joj se poprilično svidjeti...Sad zamislite da će vas to jako puno koštati. Potom zamislite kako ćete čekati jako dugo u redu i da ćete morati izostati s dvaju razgovora za posao, a zatim se pomirite s činjenicom kako je prodavač jako neljubazan i svadljiv te kako ste se, želite li kupiti proizvod, prisiljeni jako dugo svađati s njime kroz tematiku koja ima veze sa svime samo ne s proizvodom kojeg kupujete.

Uzmite u obzir da nakon što završite svađu s prodavačem, slijedi niz svađa i neargumentiranih primjedbi prodavačevih pomoćnika, birokratskog osoblja, čistača i inih. Nakon izlaska iz trgovine čeka vas hladnoća, snijeg na ulicama i povećanje mogućnosti gubitka noge ili ruke. Trgovina koja loše posluje i kojoj prijeti zatvaranje? Ne, ovo je trgovina koja ima monopol i konstantu zaradu, a vi ste navijač svog omiljenog sportskog kluba u Hrvatskoj.

Navijačkih problema u Hrvatskoj je malo, jednostavni su i sustavno se radi na njihovom rješavanju. Dobro, nije ih baš malo... Dobro, nisu baš jednostavni... Dobro, ne radi se sustavno na njihovom rješavanju. Hrvatska inačica Sizifovog posla zasigurno je nabrajanje svih problema s kojima se susreću hrvatski navijači. Probajmo barem početi gurati taj Sizifov kamenčić... Hm, i ne ide nam baš jer se kamenčić već u startu dislocirao u još najmanje tri, jedva vidljiva, kamenčića. Jedan se tiče neadekvatne zakonske regulative (dovoljno se sjetiti nedavne vaučerizacije), drugi uvjeta na sportskim borilištima (visoke cijene ulaznica, dotrajali, neudobni stadioni/dvorane boravak na kojima je zimi dobar sinopsis za niskobudžetni horor), treći maćehinskog odnosa pojedinih klubova i nacionalnih saveza prema navijačima i tako unedogled. Međutim, ono što brine možda i više od svih nabrojenih problema zajedno jest tretman kojeg navijači imaju u društvo.

Nažalost, prečesto se u Hrvatskoj na navijače gleda kao na huligane, pijanu rulju koja je opasna za djecu, neobrazovanu i primitivnu svjetinu koja sramoti Hrvatsku gdje god se pojavi... Gotovo da je pitanje dana kada će biti svima jasno da su svjetsku gospodarsku krizu izazvali hrvatski navijači, a sve to u trenucima dok znanstvena istraživanja pokazuju kako Pompeje nije uništio Vezuv već baklje hrvatskih navijača, kako su veliku sibirsku katastrofu, dva svjetska rata, nuklearnu eksploziju u Hirošimi i brojne druge nedaće skrivili upravo hrvatski navijači,.. Jedan od argumenata koji se najčešće koristi kao krunski dokaz o (ne)kulturi hrvatskih navijača su česte pojave nereda i velik broj huligana na tribinama. Uz potpunu osudu onih čije ponašanje ne priliči sportskim borilištima, treba imati na umu i činjenicu kako većina sportskih utakmica u Hrvatskoj prođe bez ikakvih izgreda.

Postojanje određenog broja huligana može se jednim dijelom svesti i na teoriju vjerojatnosti. Naime, pretpostavlja se kako među nogometnim navijačima ima prosječno 2% huligana. Uzmemo li u obzir kako su utakmice Dinama i Hajduka znale privući 30 000 gledatelja dolazimo do zaključka kako se među njima nalazi oko 600 huligana što već predstavlja masu koju je teže kontrolirati. Valja uzeti u obzir kako igrači, treneri, novinari ponekad, svojom izgovorenom ili pisanom riječju, ne pomažu stvaranju fer i korektne atmosfere.

U tom kontekstu se valja osvrnuti na nogometnu utakmicu Hrvatske i Srbije u Zagrebu kada su u nekim gradovima u školama bili skraćeni satovi zbog utakmice, u medijima se pisalo o sudbinskoj utakmici (N.B. spomenuta utakmica je bila kvalifikacijska, nipošto presudna), o nastavku nekakvih stoljetnih bitki, citiralo se pojedine izjave koje su povećavale tenzije, a nerijetko su njihovi autori bili ljudi na samoj margini nogometa ako i to. Međutim, kako uz sve moguće olakotne okolnosti i relativiziranje, razjasniti nerede koje je dio hrvatskih navijača prouzročio na Malti? Zašto se neredi poput onih u Hrvatskoj puno manje događaju u Španjolskoj ili Njemačkoj? Bi li se u tim zemljama dogodilo da pojedinci koji pale baklje i dovode do lošeg publiciteta i financijske štete svom klubu budu nagrađivani pljeskom kao što je to u pojedinim utakmicama u Hrvatskoj bio slučaj? Koliko često se hrvatski navijači homogeniziraju i zajednički upozoravaju na probleme s kojima se susreće navijački pokret u Hrvatskoj?

Definitivno je kako je dojam da su, generalno govoreći, navijači puno "zauzetiji" međusobnim podjelama, izravnavanjima kojekakvih računa, smišljanju novih lingvističkih rješenja u kojima će se imena pojedinih dijelova ljudskog tijela ili životinjskih vrsta koristiti u kontekstu koji...Hm, recimo da baš i nije jezik znanosti.

Dakle, iz svega navedenog moguće je izvesti zaključak kako navijački pokret nije moguće sagledavati izvan društveno-kulturnog konteksta u kojem se odvija, pri čemu se ne smiju zanemariti duh vremena u kojem živimo. Problemi s kojima se navijački pokret u Hrvatskoj susreće su, dakle, veliki, objektivni, vuku se niz godina, štete društvenoj zajednici, a navijači ih nedovoljno jasno artikuliraju, u dosta slučajeva su međusobno duboko podijeljeni, znaju se dovesti u situaciju da izostane navijačka osuda ponašanja pojedinaca koji se tek predstavljaju navijačima...Temeljem iznesenih postavki, idemo na problemsko pitanje: Događaju li se ovakvi problemi samo navijačima u Hrvatskoj, događaju li se samo navijačima, događaju li se samo u Hrvatskoj?

Gledajući cjelokupnu sliku teško je oteti se dojmu kako u Hrvatskoj ne postoji kultura ili, bolje rečeno, kult navijanja. Prečesto se događa da klub dok je rezultatski na visokom nivou bez problema puni stadione/dvorane/bazene, a čim počne posustajati, na njegovim utakmicama je znatno manje gledatelja. Zaista je teško naći primjere o kojima publika svojim dolascima honorira dobru razvojnu politiku prema omladinskim pogonima, uredno poslovanje bez minusa i bez neisplaćenih plaća prema igračima ili trenerima, sportski odnos i borbenost na terenu ili korektan odnos prema igračkim ili trenerskim legendama kluba...

Nažalost, rezutat je u velikom broju slučajeva jedina varijabla o kojoj ovisi broj gledatelja. Prva pomisao temeljem koje bismo ovo mogli pokušati objasniti jest vrijeme u kojem živimo i sustav u kojem živimo; jednostavno je gotovo sve podređeno zaradi, sport je komercijaliziran i traži se uspjeh pod svaku cijenu. Međutim, brojni su primjeri iz engleskih, belgijskih, irskih liga koji svjedoče kako pune tribine imaju i nižerazredni klubovi za koje je malo tko u Hrvatskoj ikada čuo. Moglo bi se reći kako je u tim zemljama dolazak na sve, a ne samo na "bitne" utakmice, stvar sportske kulture. Je li među hrvatskim navijačima dovoljno razvijena svijest kako nema nikakve razlike navijati za uspješnog prvoligaša i za osrednjeg četvrtoligaša? U čemu je, gledano iz kuta istinskog navijača, razlika nakon što njegov klub dobije važnu utakmicu u prvoj ili u četvrtoj ligi? S obzirom na činjenicu kako se najveći broj navijača u Hrvatskoj deklarira kao navijači najuspješnijih prvoligaških klubova i uzimajući u obzir kako najveći broj gledatelja dolazi upravo na utakmice vodećih prvoligaških klubova, čini se kako je jasan odgovor na prethodna dva pitanja.

Za cjelovitu usporedbu sa zemljama u kojima je vidljivo nešto što ćemo nazvati sportskom kulturom (dolazak na gotovo svaku utakmicu, dobra posjećenost neovisno o rezultatima, jednako bodrenje igrača svoje ekipe i kada ne igraju dobro) treba, ipak, imati na umu kako su tamo ponude na stadionima raznovrsnije (odlazak na utakmicu + zabava + shoping), cijene ulaznica manje, kvaliteta igre i u nižim ligama na solidnom nivou, bolji komfor na stadionima, klubovi su često sređeniji i povezaniji s navijačima, nego u Hrvatskoj...Na kraju krajeva, u razvijenijim zemljama se nogometom i drugim sportovima uglavnom bave poduzetni, obrazovani ljudi, a u Hrvatskoj ljudi bliski određenim političkim strujama, ljudi sumnjive prošlosti sa sumnjivim poslovnim mešetarenjima itd. Uzimajući u obzir kako iznimki ima i na jednoj i na drugoj strani ipak se valja zapitati koliko navijači mogu biti izolirani od svih ovih vanjskih uvjeta koji okružuju sportske klubove u Hrvatskoj.

Dakle, navijači u Hrvatskoj se susreću s brojnim problemima, dobrim dijelom su stigmatizirani, u dosta segmenata su se nepravedno našli na društvenoj margini, a međusobno su prilično podijeljeni, izostaje suvislija institucionalizacija, premalo se razmišlja o sustavnosti, kontinuitetu, dugoročnim ciljevima...

Zaključak ove duge i složene problematike jest sasvim kratak i jednostavan - hrvatski navijači su tek vjerna preslika, metafora društva u kakvom živimo. Događa li se i u društvu da u prvi plan izbijaju oni najglasniji, a ne oni najbolji? Je li nam poznat scenarij u kojem su u središtu zanimanja javnosti marginalne teme, a istovremeno dugoročni, kapitalni problemi ostaju nedirnuti? Otiđimo korak dalje i razmislimo o tome kako navijači tijekom utakmice prakticiraju podjele na nas i njih pa na sve one koji navijaju za njihov klub gledaju blagonaklono, a na sve one koji navijaju za protivnički gledaju s dozom antipatije. Je li to simbolika diobe hrvatskog društva na crvene i crne, na plave i crvene, na lijeve i desne, na partizane i ustaše? Nisu rijetke situacije u kojima, čak i ozbiljni hrvatski analitičari, kreditiraju i amnestiraju ideološke istomišljenike jer su „njihovi“, a neistomišljenicima za zlo uzimaju puno minornije stvari.

Primjerice, na referendumu o braku bilo je onih koji su bili protiv inicijative da se u Ustav unese odredba o tome kako je brak zajednica muškarca i žene, ali se nisu slagali s pristupom kojeg je birao dio medija koji su omalovažavali i ismijavali predstavnike inicijative „U ime obitelji“. Međutim te su kritike ostale na samoj margini jednim dijelom zbog toga što se dio ljudi vodio logikom „oni su na našoj strani, naši su pa im se nećemo puno zamjeriti“... Slično se događa i s vjernicima koji se ne slažu s onim što zastupa Katolička crkva; ponovno je ključ u podjeli na nas i njih, baš kao što se događa s navijačima...Ovaj navijački poučak, u većoj ili manjoj mjeri, živi u svakome od nas, nije nipošto nešto što bi trebalo osuđivati, ali zasigurno na prepoznavanju „navijačkog poučka“ treba raditi i na kolektivnoj i na individualnoj razini.

Priča o navijačkom pokretu u Hrvatskoj na mikrorazini predstavlja društvo i njegove zakonitosti. Koliko god se pojedini problemi pojavljivali i koliko god navijačka realnost nisu povremeni neredi, ali niti kontinuitet organiziranog navijanja neovisnog o rezultatima, to nipošto ne znači da ne postoje istinski navijači koji iskreno vole svoje klubove ili reprezentaciju te žive za svaku utakmicu, neovisno o njezinoj važnosti. Dio navijača ide i na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil i bodrit će reprezentaciju na drugom kraju svijeta. Uz velika financijska izdvajanja, nepovoljne klimatske uvjete i sve probleme s kojima se navijači susreću, veseli spoznaja kako dio njih prepoznaje ono nešto što se ne može kupiti novcem.