Koliko još svijeća moramo zapaliti dok se ne prestanemo međusobno ubijati
Koliko god glasan bio odjek nečije tragične smrti, on se uvijek brzo ugasi. Kao što se ugase svijeće koje smo zapalili. Kao što se ugasi život osobe koja nasred ceste ostane mrtva.
Koliko god glasan bio odjek nečije tragične smrti, on se uvijek brzo ugasi. Kao što se ugase svijeće koje smo zapalili. Kao što se ugasi život osobe koja nasred ceste ostane mrtva.
Kad netko pogine na cesti jer netko drugi divlja, to nije tragedija, to je ubojstvo. Tragično je, ali je ubojstvo. I o tim ubojstvima čitamo gotovo svakodnevno. Vozači ubijaju pješake. Vozači ubijaju vozače. Biciklisti ubijaju pješake. Vozači ubijaju bicikliste. Pješaci ubijaju vozače. Vozači ubijaju sami sebe.
Nekad su te tragedije, kao posljedice ubojstava, velike. Velike su jer se ugasio mladi život. Ili jer se ugasi nekoliko života. Ili jer se dogodi u Zagrebu. Ili jer su se dogodile na autocesti pa su gužve. A nekad su samo dio statistike i fusnota u crnoj kronici lokalnog portala koja se probije na nacionalne ako taj dan nema važnijih vijesti. Jer je umro netko u nekom selu za koje nitko nije čuo. Jer je netko pregazio beskućnika. Jer je umro seoski pijanac.
Ove prve uvijek glasno odjeknu. Prepune su ih naslovnice portala. Društvene su mreže prepune svijeća. WhatsAppom se šire screenshotovi članaka, šalje se emoji sklopljenih ruku u znak molitve, šalje se onaj koji plače. Međusobno si prepričavamo što je tko čuo od taksista kojem je drugi taksist pričao kako je bilo na mjestu događaja. Šokirano smo. Ne vjerujemo. Pa mogli smo to biti mi.
Koliko god glasan bio odjek nečije tragične smrti, on se uvijek brzo ugasi. Kao što se ugase svijeće koje smo zapalili. Kao što se ugasi život osobe koja nasred ceste ostane mrtva.
I onda nastavimo sa svojim životima (mi, koji ih još uvijek imamo). Žurimo pa pretrčavamo cestu, iako vidimo aute da bismo stigli na tramvaj. Ne mogu nam ništa auti, daleko su, mi trčimo brže. Vozimo iako smo popili. Nema veze, nismo popili puno, a i nije gužva u gradu. Sjedamo za motor, iako nemamo vozačku. Nema veze pa vozili smo sto puta kod sebe doma po dvorištu. Želimo taj osjećaj adrenalina pa divljamo po cesti. Pa nećemo valjda svoj nabrijani auto koristiti za gradsku vožnjicu. Ionako nema nikoga na cesti. Dok ne naleti pješak koji prelazi preko četiri trake bez zebre jer ionako nema nikoga na cesti. Dok ne naleti biciklist koji se vozi cestom jer ionako nema nikoga na cesti. Dok ne naleti drugi auto koji ulijeće u zavoj jer ionako nema nikoga na cesti.
I onda pokupimo nekog. Ili ostanemo ležati na cesti. Ili razbijemo auto i slomimo se. Ili odletimo na jednu stranu ceste, a naš bicikl na drugu.
Društvene mreže ponovno preplave svijeće, ovaj put za nas.
Nismo mi krivi. Kriva je vlast jer je prometna infrastruktura loša. Krivo je pravosuđe jer nam dopušta da vozimo kao manijaci. Kriva je policija jer ne radi na prevenciji nesreća. Krivo je društvo u kojem nam se sve dopušta. Kad nas i uhvate, puste nas. Ako nas i kazne, otvorimo novčanik, iskeširamo i zaboravimo da se išta dogodilo. Ako nam i oduzmu vozačku, vozimo se bez nje.
Ne možemo promijeniti način na koje naše društvo funkcionira. Ali možemo ne divljati po cesti, ne ugrožavati tuđe i svoje živote i ne biti ubojice u prometu. Kad bismo samo pokazivali empatiju i u životu, a ne samo u smrti. Kad bismo se samo svaki put kad sjedamo u auto pijani, kad vozimo bez vozačke, kad pretrčavamo cestu sjetili svih svijeća koje smo zapalili za poginule ljude koji bi danas bili stari kao mi.
