Koliko je komada namještaja potrebno da prosječan student zamijeni žarulju
Wc školjka plus ja jednako predaleko i prenisko. Kada plus ja jednako nemojslomitćešvrat i prenisko. Stolica plus ja jednako i dalje prenisko. Bog me nije stvorio za mijenjanje žarulja u kupaonici, očito. No za što me jest stvorio?
Wc školjka plus ja jednako predaleko i prenisko. Kada plus ja jednako nemojslomitćešvrat i prenisko. Stolica plus ja jednako i dalje prenisko. Bog me nije stvorio za mijenjanje žarulja u kupaonici, očito. No za što me jest stvorio?
Crkla mi žarulja. U kupaonici. Pretprošli mjesec. Tuširala sam se u mraku trideset i četiri dana. Nemoj mi reći da ti se to nikad nije dogodilo. Ma bar ti je jednom u trenutku ovog svakodnevnog rituala nestalo izvora svjetlosti. Kad se to dogodi, obično po kući potražim svijeću. Ali, hej, sada živim u Zagrebu. I to u stanu. Znači sad sam u urbanoj sredini. Što će mi svijeća?! Ovo je 21. stoljeće. Nisam ja rođena u mraku kao i moji roditelji. Možda jedino u metaforičkom mraku. A cijelo me vrijeme čekala jedna žarulja od 100 vati u četvrtoj ladici u komodi ispred kupaonice. Sve imam u rezervi, takva sam. Osim možda koncentracije, ljubaznosti i takvih stvari što ih novac ne može kupiti. I visine.
Wc školjka plus ja jednako predaleko i prenisko. Kada plus ja jednako nemojslomitćešvrat i prenisko. Stolić iz dnevnog boravka plus ja jednako tužno nisko. Stolica plus ja jednako i dalje prenisko, šmrc. Stolić plus stolica plus ja jednako neznambaš i klimavo. E di mi je sad onaj omraženi konjić s tjelesnoga. Nevermind, i na to se ne mogu popeti, a i pitanje je koliko bi to pomoglo. Plafoni u ovom stanu meni su za inat previsoki. Ten feet tall rekla bi ona pjesma. A ona plafonjera je vrsta lustera iz pakla. U dnevnom imam fini short-people-friendly luster koji visi bar pola metra. Dovoljno da moj stolić i ja riješimo stvar. Bog me nije stvorio za mijenjanje žarulja u kupaonici, očito.
No, za što me je stvorio? Pitanje nad pitanjima. Za što smo stvoreni? Koja je naša uloga u neprekinutom lancu kojeg nazivamo životom? Jesmo li tu samo da osiguramo opstanak vrste ili iza našeg postojanja stoji nešto više? Možda je odgovor negdje između.
Moja prosječna lijenost tih dana natjerala me na razmišljanje u mraku pod tušem. Život nije puko preživljavanje, osim ako ga takvim ne učiniš. Život nije ni razuzdana zabava, osim ako ne želiš da takav bude. U svakom slučaju, život je zlatna sredina. Krojen nekim prosječnim omjerom zabave i obaveza, starosti i mladosti, ludosti i pameti, dominantnih i recesivnih gena. I to je sasvim u redu. Zašto? Zato što prosječni preživljavaju. Prosječna se osoba lako prilagodi svakoj novoj pojavi. Prosječna osoba lakše i brže izabere odjeću u trgovini. Prosječna osoba može zamijeniti žarulju sa stolice i dohvatiti gornji rukohvat u tramvaju. Niska osoba svake traperice nosi krojaču na skraćivanje, a visoka pomno usklađuje čarape s odjevnom kombinacijom. Niska se osoba u tramvaju hvata gdje stigne, a visoka katkad udari glavom o gornji štok vrata. Prosječno pametna osoba uvijek ima mjesta za napredak, a iznadprosječnu osobu katkad nema tko motivirati. No to ne znači da je smisao života biti prosječan u svemu. To samo znači da je u redu ako si prosječna jedinka.
U tom tonu završavam i svoju prosječnu kolumnu i već pomalo iziritirana promišljanjem o životu i tuširanjem u mraku tih trideset i četiri dana jedva čekam frendicu koja bi mi mogla pomoći. Mojih sto i kusur centimetara nije za ovaj svijet. A zašto se nisam popela na ljestve, pitaš me? Nemam ljestve. Lijepo ti u naslovu piše da sam prosječan student. Aj sad pogledaj Minione.
