Gospodine zastupniče, pokrali ste nas. Može jedan selfi?

Prošli smo ponedjeljak svjedočili tako slatkoj paradi zvanoj – Dani otvorenih vrata u Saboru.
Na Dan neovisnosti ljudi su došli u Sabor kako bi slušali one o kojima još uvijek tako slatko ovisimo dok pričaju o stvarima o kojima smo ovisni, a koje su oni tako slatko sjebali.

U ponedjeljak smo mogli svjedočiti šaradi gdje su nam otvorili vrata koja tako slatko zalupe kad imamo neki ozbiljan problem, da je to jednostavno postalo epski.  
A ljudi navalili jer im je netko rekao da će moći postaviti pitanje našim političarima. I tako slušaš onog slatkog Jandrokovića koji na dječačkoj, vrtićkoj razini objašnjava ljudima kak je njihov posao divan te da ima onih koji češće dolaze na smjenu, a imaš i one koji ponekad izostaju.

Zamisli da dođeš u trgovinu i budu prazne blagajne, pa ti teta koja je u prolazu kaže: Čujte, gospodična, nekad vam, znate, budu ljudi na poslu, a nekad ne. Ovisi. Danas je malo južina, pa nas je manje. Zamisli.

I tako je, da nastavim u tonu Jandrokovića, čestitan Dan neovisnosti marionetama koje nisu imale što raditi u slobodan ponedjeljak na Sljemenu, Bundeku i Jarunu, pa su čekali svoj posjet Saboru.
Istaknuo je on kako je ovo jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti kada su prekinute državnopravne veze s bivšom Jugoslavijom. Istaknuo je kako je težak i krvav put do slobode bio te se dotaknuo i bivšeg predsjednika Tuđmana. Pa je na kraju, onako stasito rekao: KONAČNO JE OSTVAREN TISUĆLJETNI SAN O HRVATSKOJ DRŽAVI.
Isticati apsurd njegovih izjava bilo bi u potpunosti suvišno. Oni koji su se za ovu državu borili lupaju glavom o zid da izbrišu iz memorije količinu serviranih sranja. Pod branitelji mislim stvarno na one koji to jesu, nemojte mi sad nabacivat fore i revolte o braniteljima, jer itekako ima i onih poštenih, ima i onih kojih danas nažalost s nama nema jer su stajali na prvoj crti. Ima onih koji su se borili da danas imamo slobodnu Hrvatsku. I onda im jedan gospodin slatki dođe i odvali najveću moguću šamarčinu izjavivši rečenicu koja iz njegovih usta zvuči tako sramotno da te duša zaboli i želudac ti se okrene.
Tu rečenicu izgovaraju oni koji su Hrvatsku učinili zavisnom zemljom. Zavisnom o njihovim apsurdnim zakonima, zavisnom toliko da ljudi iz nje odlaze, zavisnom toliko da se iživljavaju na studentima, učenicima, umirovljenicima, običnim malim ljudima.

I onda tamo vidiš gospođu Mariju Antoanetu kako sa Samsungom Galaksi 715 iz prvog reda cijeli taj govor snimaaa. Pa ga šalje bratu, unuci, komšinci i domaru iz zgrade.
Vidi Ante di saaaam.

U ponedjeljak smo svjedočili paradi zvanoj – Plenkoviću, može jedan selfi?

Čitali smo nedavno o gospodični koja je bacila izmet pred banske dvore. Svi su se tako panično zgražali nad njezinim postupkom, jer je to dosta apstraktan način izražavanja emocija.
E pa, draga gospođo, evo vama ruke, vi ste svoje emocije dost dobro približili emocijama naroda.
Doduše onog koji provodi svoja razmišljanja u praksi.
Vi ste meni, gospodična, puno bolji od one starije gospođe koja je znatiželjno čekala u redu pred banskim dvorima pa novinaru iskomentirala: Pa kaj, ništ posebno, nema nikog, kao i svaki dan.

E pa, gospođo Marija Antoaneta, što ste očekivali?

Vi ste prvi koji ćete na listiću zaokružiti plavo ili crveno, vi ste prvi, gospođo, koji ćete Andreju dobaciti – čujte, kaj kažete na jednu slikicu? Vi ste sigurno prvi koji ćete na ovakvim šaradama sudjelovati i puniti klupe i ego onima koji su vas do ovoga i doveli.

I nemojte vi mene krivo shvatiti. Imale su te marionete s kišobranima ispred sabornice i dost dobrih pitanja. Pitali su za novinara koji štrajka glađu, za porezne reforme, za mirovine, za poduzetnike... pitali su ljudi. I dobili još gore odgovore.
Čak mi možda ni odgovori toliko ne smetaju, jer realno nismo puno više ni očekivali... Ali mi smeta što je Ivan pitao prvo pitanje, pa onda gurnuo svoje troje djece da okinu fotku s Plenkovićem.
Lijepo će izgledat gore iznad televizora.

I tako ti meni, prijatelju moj, puno upitnika nad glavom. Taj isti Ivan će zatvoriti prozore kad su vani prosvjedi protiv lošeg sustava jer ga se to ne tiče, al će čekat na Markovu trgu sedam sati ak treba da bi sjeo u ulegnute klupe nečijeg egoizma.

U ponedjeljak smo svjedočili takooo slatkoj šaradi koja je prikazala našu stvarnost iz vrlo jednostavnog kuta:

Sjedi Mato doma pred TV-om i psuje politiku, pa objašnjava Mari kak je Plenković vrag vražji i da je u njega ušla sotona. Mara u kuhinji pravi grah za sutra i kima glavom jer ju baš ne zanima šta taj tamo ima za reći. Njoj je bitno da sutra ima skuvano. Pet dana poslije Mato vidi u novinama da će bit Dan otvorenih vrata pa kaže Mari da treba na to otić, da valja vidjet iz prve ruke. On i Mara tamo odu, nabriju se da će postavit konstruktivno pitanje, pa se nakon glupog odgovora čvrsto rukuju s gospodom u odijelu, i još budu sretni ak povedu sa sobom unučice da imaju štogod ubacit u album. Dođu oni navečer kući, gledaju na TV-u neke tamo ljude koji prosvjeduju za drugačiji izborni sustav, za drugačije zakone pa Mato nonšalantno prebaci kanal jer su u pitanju hipsteri koji ne znaju šta čine. U njih je ušla još veća sotona. Legnu Mato i Mara tako spavat, a za kraj u Dnevniku kažu kak će im smanjit mirovine. Mato samo doda – puj, jebemti ovakvu državu i zakone!

Sreća da se jutros uslikao pa će bar imat sliku onih koji su mu ta sranja servirali. Valja se podsjetit.

Šta bi ja? Ma ja bi da ste svi ko ona žena pošteno bacili kantu punu, ajde nek bude šrota, nebitno, ispred banskih dvora i otišli svojim kućama.
Ma ne bi ni to. Ja bi samo da se niste pojavili.

Ja bi samo da ste im svojim nedolaskom poručili: Gospodo, kako je vas briga za nas, tako je nas briga i za vaša otvorena vrata.

Nebitni ste.
Jadni ste.
Pokrali ste nas.
Dan neovisnosti nećemo provest u vašim zlim odajama.

A ruku s kojom ste nam drmnuli šamarčinu sigurno nećemo onako od srca stisnuti.

Al fala vam, slatka gospodo.
Barem ste nam pokazali kakve smo mi u stvarnosti marionete. Nek smo se mi svi skupa veselili.
Nek ide život.