Fekalna demokracija ili jesu li nam potrebne političke elite?
Fekalni tip demokracije nije samo hrvatski problem nego i svih zemalja Istočne Europe nakon pada komunizma. Početni optimizam nakon uspostave demokracije, brzo se rasplinuo. Novo vrijeme nije iznjedrilo nove elite nego je samo transformiralo stare komunističke.
Fekalni tip demokracije nije samo hrvatski problem nego i svih zemalja Istočne Europe nakon pada komunizma. Početni optimizam nakon uspostave demokracije, brzo se rasplinuo. Novo vrijeme nije iznjedrilo nove elite nego je samo transformiralo stare komunističke.
Podoficir JNA Ante Tomić po zanimanju je fekalokripter. Fekalokripteri su najčešće zaposleni u EPH, imaju plaću desetak tisuća eura, a posao im se sastoji u prenošenju intelektualnih fekalija iz uma u tekstualni oblik. Ironijom sudbine, duhovna promišljanja Ante Tomića materijalizirala su se i prožela ga od glave do pete. Jadranka Kosor taj čin je prozvala fekalnom demokracijom i pozvala Tomića na kavu.
Ja bih to prije nazvao suvremenom umjetnošću te ovom prilikom pozivam umjetnika na kavu ako kojim slučajem čita studentski.hr () Ujedno smatram da bi idealna kombinacija za idući performans bio Miljenko Jergović budući da bi ga to natjeralo da se ošiša i obrije te bi možda zbog miomirisa izgubio apetit što bi pogodno djelovalo na njegovo zdravlje s obzirom na pretilost. No vratimo se Jacinom pojmu fekalna demokracija koji pogađa u samu bit demokracije u Hrvatskoj (o čemu će biti riječi kasnije), no zadržimo se još malo na Anti Tomiću i EPH.
Tomićev intelektualni jednojajčani brat blizanac Aleksandar Stanković nije mogao ostati ravnodušan te ga je u najkraćem mogućem roku pozvao da gostuje Nedjeljom u 2 (Možda se i Stanković plaši sličnog scenarija koji je zadesio Tomića). Zanimljivo je primijetiti kako Stanković zove napadnutog Tomića kojemu se ništa nije dogodilo osim što je bio izložen podsmijehu i prisilnom tuširanju, ali nije npr. pozvao fizički (!) napadnute volontere iz „U ime obitelji“. Naravno, Stanković je za promjenu prema Tomiću bio pristojan iako ga je mogao na sebi svojstven način napasti kao što inače čini svojim ideološkim neistomišljenicima.
Mogao ga je primjerice pitati nije li nemoralno da većina kolumnista i urednika u EPH ima plaće od preko 10 tisuća eura koje isplaćuju porezni obveznici dok država (Linić) oprašta dug od preko pola milijarde kuna njegovom šefu Nini Paviću. Floskula koju je Tomić izrekao da se time spašava 800 hrvatskih obitelji graniči s mentalnom retardacijom. Prvo, plaće zaposlenika EPH mjerene u tisućama eura su i više nego dovoljne da osiguraju egzistenciju do kraja života sebi i svojoj obitelji. Drugo, 800 obitelji koji rade u EPH nisu hrvatske nego jugoslavenske što je jedan od preduvjeta za dobivanje posla u EPH.
No, vratimo se na fekalnu demokraciju i njezine vladajuće eksponente u Hrvatskoj. Fekalni tip demokracije nije samo hrvatski problem nego i svih zemalja Istočne Europe nakon pada komunizma. Početni optimizam nakon uspostave demokracije, brzo se rasplinuo. Novo vrijeme nije iznjedrilo nove elite nego je samo transformiralo stare komunističke. U Hrvatskoj je vrlo lako uočiti tko su te elite, ali svakako bi trebalo napraviti dublju analizu da se dođe i do „srednjih igrača“, a ne samo najviših političara. Npr. predsjednikov otac bio je visoko rangirani komunistički dužnosnik; premijerov otac bio je predstojnik ureda vodećeg hrvatskog komunista Mike Tripala, osnivač HDZ-a i gradski zastupnik itd.; očevi Ante Nobila i Radimira Čačića bili su državni tužitelji; očevi Tedeschija i Todorića bili su na istaknutim gospodarskim pozicijama (Svetozar Tedeschi na čelu Zagrebačke tvornice papira i tjednika „Danas“, Ante Todorić na čelu moćnog „Agrokombinata“); otac sadašnjeg veleposlanika u Parizu Ive Goldsteina (onaj sa Titinom slikom u uredu) bio je glavni državni cenzor za tisak; naravno, sin Josipa Perkovića glavni je savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost.
Niže strukture (novinari, intelektualci itd.) nisu toliko zanimljive široj javnosti pa je teže pratiti njihove kontakte s komunističkim tajnim službama. Zanimljivo je primjerice da je sadašnja predsjednica Vijeća za elektroničke medije Mirjana Rakić bila na platnom spisku jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS) pod „umjetničkim“ imenom Gizela, isto kao i perjanica EPH iz Vatikana Inoslav Bešker (kodno ime Oliver). Neizmjerno je zanimljivo da je bivši visokorangirani oficir JNA Mustafa Čandić dao iskaz u Den Haagu o novinarima suradnicima jugoslavenskih tajnih službi u Hrvatskoj prije i tijekom Domovinskog rata. Nažalost, iskaz je klasificiran kao povjerljiv i nije dostupan javnosti, ali ne vidim baš da se netko trga da ga se objavi.
Uzimajući sve gore navedeno u obzir, postaje vrlo jasno zašto se vlast ponaša tako kako se ponaša – donosi Lex Perković, kupuje skupe aute i mobitele, nameće zdravstveni odgoj i redefiniciju braka, izruguje se Ustavnom sudu, oprašta enormne dugove Nini Paviću i sličnima itd. Jednostavno, oni su zlatna mladež koja nikad nije imala dodira s običnim pukom. Obični puk ih ne zanima, štoviše smatraju ga primitivnim i smatraju da oni znaju što je najbolje za svakoga. A kako bi i netko poput Željka Jovanovića mogao imati imalo empatije prema nekom prosječnom čovjeku kad je već kao student bio saborski zastupnik u prvom sazivu Sabora Republike Hrvatske. Da, on je zajedno sa svojim stranačkim kolegama napustio Sabornicu dok se izglasavala nezavisnot Republike Hrvatske.
Bit problema nije u tome kako zbaciti vladajuće s vlasti, to će se neminovno dogoditi na idućim izborima, nego kako im oduzeti društevnu moć koju posjeduju na demokratski način. Druga strana problema je što većina naroda smatra kako je bilo tko što nešto posjeduje automatski lopov, kao i da svatko tko se bavi politikom ne može biti pošten. Takav stav ponajprije je rezultat neimanja demokratske političke kulture zbog dugotrajnog iskustva komunističkog političkog sustava. Korupcija je prisutna i u puno razvijenijim zemljama od Hrvatske, ali i u Hrvatskoj od kada je pisanih tragova. No korupciju treba sniziti na podnošljivu razinu, a ne odustati od političkog sustava. Političke elite su nužnost demokracije i bez njih se ne može jer kako bi inače izgledao sustav? Također priče o podržavljenju imovine i preraspodjeli „narodu“ koje raspiruju laburisti i slične populističke stranke su besmislene. Čemu bi nas takva antimaterijalistička revolucija vodila – egalitarnom društvu gdje svi posjeduju jednako (komunizmu)?
Nadajmo se da će s vremenom isplivati na vodu neke nove političke elite, neoptrećene komunističkom prošlošću i gospodarskim kriminalom. Velik potencijal krije se u hrvatskom iseljeništvu koji je ostao neiskorišten zahvaljujući prethodnim vlastima koje su se pribojavale (opravdano) da bi im povratnici mogli poljuljati društvenu moć. Ekonomski gledano, sve hrvatske vlasti žrtve su uvoznog lobija koji ih održava jer kako inače objasniti poduzetničku klimu u kojoj nitko normalan ne bi uložio u biznis u Hrvatskoj. Vladajućima također možemo zahvaliti što su izjednačili broj zastupnika u Saboru koji predstavljaju iseljeništvo s brojem srpskih zastupnika (broj iseljenika je oko 3 milijuna, a broj Srba u Hrvatskoj je oko 186 000). Ipak, krajnje je pohvalno što je premijer napokon posjetio hrvatsko iseljeništvo u Australiji i što je produžio 5-godišnji ugovor financiranja Hrvatskih studija na Macqurie Universityu u Sydneyu koji će možda poslužiti u kreiranju budućih političkih elita.
