Dnevnik jedne ljubavi: ljubav u doba korone

O jednoj mladosti

Pišem ovo dok se sliježe prašina oko posljednjih nesuglasica koje smo moj dragi i ja imali. Bezobrazno udara ova udaljenost, pogotovo ova prisilna. Trenutno smo udaljeni otprilike 288 km. I tako, dok vladaju pandemija i potresi te dok pada snijeg, pozivam se na svoju privilegiju i razmišljam:

How to ljubav u doba korone?

Meni nije prvi put da volim na daljinu, ali sada je teže. Sad sam sigurna da ne mogu spakirati torbu, sjesti u bus i doći pred prag svoga dragog. Zafali čovjeku čovjek. Sad mi je jasno koliko je malo zapravo potrebno da budeš sretan. I kako brzo uzmemo svoj komfor zdravo za gotovo.

Distance means so little, when someone means so much. – Tom McNeal.

Znaš, ja sam jedna od onih kojima ova izolacija ništa ne mijenja. Ja volim svoju tišinu, samoću. Ali, grlo mi se steže kad pomislim na sve koje volim, a daleko su mi. Ne samo da su daleko nego su mi na neki način zabranjeni. Ljudska priroda nalaže mi bunt protiv te činjenice.

Jedino njegovo što imam sa sobom cvijet je koji mi je poklonio za Valentinovo. Sada, dok ne mogu zalijevati našu ljubav, zalijevam cvjetić. Brinem se o njemu kao da mi je to zadnja realna dodirna točka koju on i ja imamo. U strci i panici u kojoj sam napuštala Zagreb nisam razmišljala previše o tome da uzmem nešto njegovo kako bi bilo lakše zaspati.

Rušila sam mostove od sna…

Sanjam ga gotovo svakoga dana, podsvijest, izgleda, odradi svoje. Jutra i noći najteži su. Kad se jednom navikneš na nečije prisustvo u trenutcima kad si najranjiviji, kad liježeš i budiš se, postane ti to neka idealna zbilja. Slatke ovisnosti, ne? Ja lakše spavam pored svog čovjeka stijene. Vjerujem da je to obilježeno nekim iskonskim ljudskim nagonima, spada u kategoriju u kojoj je, recimo, strah od visine. Ali, vidiš, ja se s njim ne bojim visine. Nekako zajedno samo u visine i idemo. Dok ovako tužna i ljuta razlijevam misli po tipkovnici, zavjetujem ti se, svemire, da ću napraviti sve da ovaj honeymoon period naše ljubavi nikad ne prestane.

I exist in two places, here and where you are. – Margaret Atwood.

Od životnih luksuza najviše volim mir, zato mi izolacija nije strana. No zbog njega sam proširila svoj krug mira, sad je i on dio njega. Bar je bio dok nije nastupio ovaj svjetski kaos. Izolacijo, boliš me, čuješ li? Nevidljive rane su to. Žudnja za nekim životom koji je sada uzeo pauzu, a ne znam kad će ponovno kliknuti play. Moja glava zabavno je mjesto gdje nikad nije dosadno. Milijardu procesa obojenih u roza boju, dječji smijeh, matematički izračuni, livade, najdraža sjećanja, planovi, ideje i scena kako s prozora gledam dok on odlazi.

Pokaži mi gdje Dunav ljubi nebo

Mi imamo svoj život, svoj svijet. On i ja. Svoje rutine, svoja mjesta, svoje ljude. Ponekad imam osjećaj da smo od ljubavi stvorili hram, sigurno mjesto gdje je čak i Bog s nama. A Bog i ja imamo zamršen odnos.

Puno mi nedostaje da ga mogu dotaknuti. Prešlo mi je u naviku držati mu ruku na koljenu, a i da ju on drži na mojem. To je ono tiho volim te dok sjedimo u dvorani punoj ljudi. Nisu to samo tajni kodovi za javnost, to je uvijek prisutno. Kad smo zajedno, krevet mi uvijek po njemu miriše, zato tako teško iz njega izlazim. Primijetila sam kako s njim i bijeli zidovi dobiju boju, svijet je šareniji. Sad kad sam ovdje tako sama, ti isti zidovi nekako su tijesni, skupljaju se zbog mojih izdisaja.

Your absence has not taught me how to be alone; it has merely shown me that, when together, we cast a single shadow on the wall. – Doug Fetherling.

Francuzi, veliki ljubavnici, puno su bolje objasnili moju situaciju od mene same, i to vrlo jednostavno. Tu me manques. Po naški, to bi bilo – fališ mi, ali zapravo ono što govore jest – fališ od mene. Jer si dio mene.

Do ponovnog susreta, držim mu ruku kroz ekran i ljubim slike. Sad je njegov zagrljaj zvuk glasa preko telefona. To ti je ljubav u doba korone.