FOTO: Mojih 30 dana Beograda
„Pa dobro, što će ti tvoji reći”, znalo je biti među prvim pitanjima kad bih nekome rekla da idem na razmjenu u Beograd. A kako mi je bilo, što mi „moji” nisu sve rekli i kako sam naučila uživati u samo trideset dana, provjerite u tekstu.
„Pa dobro, što će ti tvoji reći”, znalo je biti među prvim pitanjima kad bih nekome rekla da idem na razmjenu u Beograd. A kako mi je bilo, što mi „moji” nisu sve rekli i kako sam naučila uživati u samo trideset dana, provjerite u tekstu.
Možda je sve počelo dan nakon mog rođendana kada sam primila mail preko kojeg sam bila obaviještena da sam dobila razmjenu unutar programa CEEPUS. Mama, idem u Beograd, sve je što sam uspjela izustiti. Tri mjeseca kasnije, mjesto radnje zagrebački kolodvor, vrijeme radnje 8:30 ujutro. Vožnja je trajala pet sati. Ravnina. Bitka između tamnosive i zelene. Kiša. Kiša me dočekala i u Beogradu. Nimalo lijep prizor grada nakon što sam izašla iz autobusa – sivilo, smrad, buka. Zašto sam uopće ovdje došla, bile su mi neke od prvih misli. No, samo pogled iznad, nad svim tim zbunjenim glavama obećavao je da će tu biti nešto, nešto primamljivo i vrijedno gledanja unatoč svom sivilu i kiši. Je li uopće vrijedno spomena kako je kiša na kraju krajeva bila sasvim zanemarivi faktor u cijeloj ovoj priči?
Dan drugi. Lijepo je, sunčano i neočekivano toplo, nema veze što sam ponijela toplu odjeću i što je vani 27 stupnjeva. Odlučila sam se samo šetati Bulevarom kralja Aleksandra, najdužom beogradskom ulicom, da bih na kraju došla do parka Tašmajdana u kojem stoluje crkva sv. Marka koja čuva sarkofag prvog srpskog cara Dušana. Kako nikad ranije nisam bila u nekoj pravoslavnoj crkvi, Beograd je bio izvrsna prilika da i to napokon napravim. Prvi dojam – impozantno veliko, prazno i hladno. Nisam ni sanjala da će to biti obrazac za većinu pravoslavnih crkava, i dovršenih i nedovršenih. Spomenuti epiteti – veliko, hladno i prazno pomnožite sa deset i imate sliku hrama sv. Save, najveće pravoslavne crkve na Balkanu sagrađene na mjestu gdje su Osmanlije spalile ostatke osnivača pravoslavne crkve u Srbiji. Sve su te crkve na kraju za mene bile oaze tišine, hladnoće, mira, mistike, neke tihe prolaznosti vremena, uistinu veličanstveno. Sama arhitektura i interijer su sami po sebi vrijedni ulaska, upijanja i promatranja. Pomalo i sablasno, ali i dalje veličanstveno.
Druga oaza koju ću spomenuti je oaza zelenila usred gradske šume. Za sve ljubitelje prirode i bilja, botanička bašta Jevremovac je zasigurno mjesto koje bih preporučila svakome da posjeti. Ulaznica je 200 dinara (oko 12 kuna, skoro sve ulaznice su te cijene), no cijena je isto jedan nebitni faktor u cijeloj toj priči ako se želite odmoriti od gradske buke i uživati u domaćim, europskim i egzotičnim biljkama. Jako me se dojmio viktorijanski staklenik u kojem se čuvaju egzotične, tropske biljke, ali i mali japanski vrt kojega krase mostovi i potočići.
Jedan od prvih navoda u dnevniku kojeg sam se trudila voditi tijekom svog boravka je „ljudi su dosta pristupačni“, „uputili su me bez imalo oklijevanja“, a sama fascinacija gostoprimstvom u Srbiji ostala je do kraja.
Po povratku u Hrvatsku dosta me je ljudi pitalo Pa dobro kakvi su Beograđani, jesu li zaista zgodni kako se priča, je li ikome smetalo što si Hrvatica? Jesu, ljudi su jako lijepi, ali ja pritom ne mislim na fizički izgled, mislim na njihovu ljubaznost i pristupačnost jer upravo je to ključni element poradi kojeg sam se osjećala ugodno, prihvaćeno i toplo. Ajmo cure, večeras je salsa, idemo ili Što kažete da vas danas odvedemo na Kalemegdan, Cure bi htjele ići tu i tamo pa 'ajte zovimo i druge bile su samo neke od rečenica koje su čule hodnicima studentskog doma Rifat Burdžević – Tršo. Ne moram spomenuti kako nikad u životu nisam plesala ni salsu ni bachatu, ali uz dosta oklijevanja sam prihvatila i taj poziv. Doma to sigurno ne bih.
Žao mi je što neki u Hrvatskoj to ne mogu shvatiti i pripisuju moje doživljaje nekakvome romantiziranju kako je svugdje bolje osim ondje gdje živiš. Možda su djelomično i u pravu, možda toliko i ne obraćamo pažnju na našu sliku i dojam kako nas drugi vide, ali u tom trenutku, pa i sada dok pišem ove riječi sam sigurnija kako sam se tamo, da, tamo, u Beogradu, u Srbiji osjećala toplije, sigurnije i otvorenije nego što sam to doma. Tijekom studiranja nisam nikad imala priliku živjeti u studentskom domu, što mi je unutar ove razmjene bilo omogućeno. Dom Rifat Burdžević za mene nije bio sasvim običan dom – ovo je bila kuća gdje su svačija vrata uvijek bila otvorena, kad god ti je nešto zatrebalo, pa bilo to posuditi žlicu ili ti je bilo dosadno i tražio si nekog s kim ćeš popiti kavu, ona su uvijek bila otvorena.
Jako mi je važno i spomenuti sve ljude u zgradi Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Beogradu. Hladna i oronula zgrada, ali topli ljudi. Čak i u referadama. Pogotovo u referadama. Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisala tu srdačnost i zainteresiranost kako bi pomogli prilikom snalaženja, kako se vratiti u Srbiju, čak je došlo do toga kako bi izgledalo da se ja odlučim tamo upisati master. Upravo su me i takvi međuljudski odnosi potakli na misao kako danas zaista živimo u tužnim i užasnim vremenima. Kroz sve te razgovore i kave u oblaku dima nisam mogla pobjeći od misli kako li je uopće došlo do tog vremena gdje ni rođak rođaka više ne zna. Nisam mogla pobjeći od tih misli. Ali pokušat ću sada – otkrila sam svijet koji je jako blizak mome, osjetila sam to neko sjećanje na neka prošla (kažu i bolja) vremena, svijet u kojem nije bilo predrasuda jer dolazim iz druge države, dapače; promotrila sam ih sve, drukčija pozadina, drukčiji odgoj, drukčiji život, ma možda čak i drugačija krvna zrnca koja su nekoć bila objedinjena pod jednim imenom – stvarno li je ružan ovaj svijet, još li ružnije politike gdje nas se trudi odvajati na sve načine.
Drago mi je da sam se odlučila na ovaj korak, na ovu razmjenu. Upoznala sam neke nove dijelove sebe, proširila vidike, a sve sa željom kako bih svoj svijet učinila malo boljim mjestom za život. Upoznala sam tuđe životne priče i sudbine, tu neku kolektivnu svijest o zajedništvu. I upravo me takve misli vesele i pokreću, zaista sam se žurila upiti što više takvih priča iz dana u dan, veselila sam se životu, veselila sam se glazbi u pozadini, svakom novom gutljaju kave, kapi kiše, pronalasku sebe i dijelova sebe u drugima.
Kraj se približava. Ne znam koje bih riječi odabrala kako bih opisala kako mi je žao što odlazim. Ovo je zaista jedinstveno iskustvo koje bih voljela iznova i iznova proživljavati. Pomalo me hvata tuga što odlazim. Kako da zaboravim sav taj smijeh, i moj i njihov, ispijanje kava u hodnicima doma, ispred doma, na suncu, pod oblacima, igranje frizbija, kuhanja nudli i čajeva od mente u dva ujutro, šetnje po gradu, gubljenje po Zemunu, slušanje klasične glazbe, sva piva i degustiranje rakija. Kako bih ikoga mogla zaboraviti, sve te priče, svo to dijeljenje – ovaj dom uistinu jest dom. Prvi put da sam se negdje tako osjećala. Doma. Ako se ovdje, u ovom gradu, u Beogradu nisam pronašla – i neću nigdje drugdje.
Još sam malo tužna što sam napustila Beograd, što je kratkotrajna avantura završila. Na kraju sve mogu svesti na komentar dragog mi prijatelja Ti si zapravo cijelo vrijeme bila tamo, ti si cijelo vrijeme na krivom mjestu i među krivim ljudima. Malo me i rastužio taj komentar, zar toliko odišem time kako ne pripadam ovoj okolini. Možda sam i sve ove riječi napisala s nekom nostalgijom, nadam se da je to ona koja nas sve hvata nakon nekog putovanja. Ili kad dovršimo neku knjigu. Iako sam isprva mislila da će jednomjesečna avantura biti sasvim dovoljna da upoznam ljude i grad (i da, bila je), ali ostavila me gladnom za još. Toliko gladnom da se najvjerojatnije vraćam s prvim nagovještajima jeseni.
