Autostopom iz Španjolske u Andoru
Nikada prije nisam Uskrs proveo daleko od kuće, kao ove godine kad sam se odlučio preseliti u Valenciju (u Španjolsku) na neodređeno vrijeme. A budući da, očito, u svijetu putnika i zaljubljenika u avanturu svaki praznik predstavlja novu priliku za „put pod noge“, Rami i ja odlučili smo zgrabiti jednu takvu i posjetiti jednu od najmanjih svjetskih zemalja – kneževinu Andorru.
Nikada prije nisam Uskrs proveo daleko od kuće, kao ove godine kad sam se odlučio preseliti u Valenciju (u Španjolsku) na neodređeno vrijeme. A budući da, očito, u svijetu putnika i zaljubljenika u avanturu svaki praznik predstavlja novu priliku za „put pod noge“, Rami i ja odlučili smo zgrabiti jednu takvu i posjetiti jednu od najmanjih svjetskih zemalja – kneževinu Andorru.
Nikada prije nisam Uskrs proveo daleko od kuće, kao ove godine kad sam se odlučio preseliti u Valenciju (u Španjolsku) na neodređeno vrijeme. A budući da, očito, u svijetu putnika i zaljubljenika u avanturu svaki praznik predstavlja novu priliku za „put pod noge“, Rami i ja odlučili smo zgrabiti jednu takvu i posjetiti jednu od najmanjih svjetskih zemalja – kneževinu Andorru.
Unatoč svim izgledima, hrabro smo se odlučili autostopirati u Španjolskoj – sudeći prema internetu ali i nekim osobnim dojmovima, saznali smo kako je ova umjetnička forma besplatnog prijevoza skoro nemoguća za izvesti s uspjehom: iako većina Španjolaca posjeduje automobil, kada putuju uglavnom to čine „čoporativno“, sa svojim obiteljima. A kao da to nije dovoljno, slično kao i u Francuskoj, Španjolska posjeduje visoko razvijenu kulturu „car-sharinga“ preko nekih popularnih web servisa. Ovo posljednje je poprilično jeftino i pruža odličan komfort uz pristupačnu cijenu jeftiniju od autobusnih i karata za vlak.
Rami i ja smo uspješno kombinirali obe navedene opcije – u oba smjera. Neki bi rekli da smo rođeni pod sretnom zvijezdom, dok se mi smatramo već zrelim autostoperima zahvaljujući našem prošlogodišnjem eurotripu i „low-budget“ avanturističkom duhu. Dvojica prijatelja (ne naših) pokupila su nas s udaljenog parkirališta na autocesti (da, morali smo se penjati preko ograde da dođemo tamo). Igrom sreće, oni su došli u Valenciju s autobusom i namjerom da kupe automobil s kojim su se sad vraćali u Barcelonu. Najsmiješniji dio je zapravo bio selfie kojeg je jedan od njih podijelio na facebooku s komentarom „kupili smo auto, a dobili Čehinju i Hrvata gratis“. Dokazali su se kao dobro društvo i ostavili nas u malom gradiću gdje smo se lagano ukrcali na prvi vlak prema Barceloni. Tamo smo se susreli sa starim prijateljem koji nam je nesebično ponudio svoj stan na korištenje, te nam pripremio večeru u „normalno španjolsko vrijeme“ – 23h.
Sljedeći dan nastavili smo koristeći najpopularniji car-sharing servis preko kojeg smo si osigurali savršenu vožnju u savršeno vrijeme s mladim programerom Pauom, koji se godinama bavi razvojem igara za mobitele. Put s njim, bio je blago rečeno uživanje jer sam i ja napokon mogao slobodno sudjelovati u razgovoru, budući smo se prebacili na engleski jezik. Moj španjolski, još uvijek je na razini sapunica – što znači da znam stvoriti dramu ali imam problema s predstavljanjem. Naravno da smo pri povratku opet kontaktirali Paua koji nas je odveo do Barcelone gdje smo stopirali do Valencije – i sve to obavili u rekordnom roku, čak i za nas.
U Andorru smo stigli 3 sata nakon što smo napustili Barcelonu: nismo imali nikakvih problema na granici i uskoro smo udisali svježni zrak Pirineja. Andorra nije dio Europske unije, s katalonskim kao nacionalnim jezikom i eurom kao nacionalnom valutom, a granice ove kneževine su poprilično liberalne. Jedna od interesantnih činjenica koje sam saznao je da u Andorri vladaju dva princa, odnosno kneza: jedan je biskup iz Urgella (Španjolske), a drugi – francuski predsjenik. Većina stanovništva također su stranci: imigranti koji su se tu preselili u potrazi za poslom.
Naši domaćini pokupili su na u Andorri la Velli, dali nam kartu Andorre i svoje bicikle na korištenje (kao i ormare prepune hrane). Prije svega su nas nahranili lijepo ukrašenom tortom jer „uvijek moramo imati tortu u frižideru“.Rami i ja odlučili smo prošetati malo oko Sisponyja, gdje su naši domaćini bili smješteni, prije nego smo li se svi skupa sputili do karaoke bara. Naravno da nisam propustio priliku našaliti se na račun moguće veličine bara, ali moja šala našla je na ozbiljno odobravanje naših domaćina uz naglasak na riječ „mali“. Prvi dojam, kad smo ušli u bar, bio je da sam vidio veće WC-e u Hrvatskoj nego je bio cjelokupan prostor ovog kafića. Ali cijeli tulum bio je poprilično zabavan: većinu vremena osjećao sam se kao da sam u nekom domaćem disko klubu u malenom dalmatinskom gradiću (uz izuzetak španjolske glazbe). Pića su, na drugu stranu, bila poprilično skupa s fiksnom cijenom od 5€ za sve.
Sljedeći dan, Rami i ja smo se odvažili na istraživanje Andorre – biciklom. Jeste li znali da postoji pješačka tura oko cijele Andorre za koju vam je potrebno 6-7 dana i ako je svladate, dobijete potvrdu od Ministarstva Turizma, uz malenu nagradu? Ili da porezi u Andorri iznose samo 4% (op.a. Španjolska ih drži na oko 20%) te je tako sve poprilično jeftinije; ali uglavnom duhan, alkohol i kozmetika. Ako vam je ikad trebala dodatna motivacija – vjerujte mi na riječ. Andorra također njeguje i ljubav prema (ekstremnim) sportovima, s glavnim aktivnostima koje uključuju turizam i ugostiteljstvo tako da ćete često naići na mnoga mjesta i ljude koji su uljudni prema turistima. Jedna stvar koja me je, blago rečeno, iznenadila je tolerancija prema biciklistima – tokom naše cjelodnevne vožnje (a prolazili smo i kroz tunele, kakti nelegalno), niti jedan automobil nam nije potrubio. Što je, zapravo, potpuna različitost od stanja u Zagrebu.
Na našoj listi našli su se gradovi poput La Massane, Ordina, L'Aldose, Anyosa i, naposljetku, Andorra la Velle, ali smo morali propustiti priliku da posjetimo jezero Engolasters kao i planinski vrh u susjedstvu zbog praktičnih razloga. Svi gradovi u Andorri izgledaju poprilično jednako – njeguju istu stil eksterijera, s malim gradskim središtima i mnoštvom ulica. Iako se nismo mogli natjerati da bicikle ispustimo iz vida, uvjeravali su nas da je Andorra poprilično sigurna zemlja. Ako se ikad odlučite posjetiti Andorru, nemojte ponoviti našu grešku i pretpostaviti da je sve poprilično blizu – oslanjajući se isključivo na google karte; uračunajte u jednadžbu i konstantnu promjenu visine kao i ubrzdice i nizbrdice. Unatoč iziskivanju popriličnog fizičkog napora, sve je izgledalo i više nego savršeno: panorama oduzima dah, a nismo posjetili čak niti najbolje vidikovce. Sve, osim glavnog grada kojim gmiže masa turista okupirajući dvije glavne shopping ulice. Imidž prirodnog savršenstva kojeg smo si stvorili u glavi, narušila je surova realnost civilizacije koja je iskoristila i narušila prirodu oko sebe. Možda pretjerujem, ali nije za očekivati vidjeti tragove Zapadnog svijeta, toliko daleko u planina, gdje čak i jeleni trče slobodno.
Treći, i posljednji dan, uglavnom je kišilo stoga su naše opcije bile ograničene. Odlučili smo se spustiti do glavnog grada i razgledati neke dućane i prodavaonice. Na kraju smo kupili samo jedan mali novčanik. Ništa više. Cijene nam nisu izgledale toliko jeftino koliko smo im se nadali, unatoč niskim porezima, ali to može biti i zbog činjenice da smo se oboje navikli kupovati u inače jeftinim prodavaonicama, dok u Andorri uglavnom možete naći poznate marke koje nude svoje proizvode po 10€ nižoj cijeni. Ako tražite elektroničke uređaje ili kamere, u Andorri ćete naći više specijaliziranih dućana (koji, usputno rečeno, prodaju i duhan) nego što ima ulica u gradu. Uskoro smo završili s našom ekspedicijom i sjeli na autobus prema Sisponyju, budući bi nam hodanje do tamo oduzelo oko 5h (s autobusom smo tamo bili u roku 15 minuta). Još jednom, pazite na zamke google karte! Napravili smo si večeru, igrali razne igre s našim domaćinima i otišli spavati da budemo spremni i odmorni za naš povratak „normalnom“ životu u Španjolskoj.
