Prometna (ne)kultura u oku promatrača
Promet zahtijeva savjesno i odgovorno ponašanje, no ponekad neki od nas to zanemare i postupe krajnje nepromišljeno, što često, nažalost, iza sebe ostavlja posljedice. Što ne smijete nikako i nikada raditi, a što morate znati bili student prometnog fakulteta ili ne, donosimo u članku.
Promet zahtijeva savjesno i odgovorno ponašanje, no ponekad neki od nas to zanemare i postupe krajnje nepromišljeno, što često, nažalost, iza sebe ostavlja posljedice. Što ne smijete nikako i nikada raditi, a što morate znati bili student prometnog fakulteta ili ne, donosimo u članku.
Volimo putovati (uz iznimku onih koji ne vole) – danju ili noću, nije bitno, samo da se putuje i zato često postajemo sudionicima prometa, kao vozači ili samo kao koferi pokraj vozača. Naravno, često smo i laganini s noge na nogu (pješaci). Kada smo kao kofer, najviše toga primjećujemo oko sebe – opažamo hrvatsku prometnu (ne)kulturu. Stoga smo odlučili podijeliti s vama ono za što mislimo da nam nikako nije pametno raditi u prometu i ono što bi bilo lijepo da ne radimo jedni drugima. Pa krenimo redom.
Prvo ćemo o onome što ne smijemo nikako i nikada raditi, a zašto ne smijemo raditi nikada i nikako, saznat ćete na vrlo slikovit način.
Razgovaranje na mobitel ili pisanje poruka za vrijeme vožnje češće je od Pernarovih govora u sabornici (a svi znamo da je to veoma često). Vidimo pogled usmjeren u ekran mobitela kao da se cestovna površina preselila na njega. Tu i tamo ljudi bace pogled prema gore (toliko brzo da se jedva stigne uočiti da su maknuli pogled s mobitela), a onda ponovno slijedi osmijeh od uha do uha te nastavak pisanja poruke – užive se u pisanje poruke kao da slažu govor za dodjelu Nobelove nagrade.
A sada zašto to nećemo raditi?
U prvome redu zato što se to ne smije raditi – tako nam je rekao Zakon o sigurnosti prometa na cestama. Kao drugo, zato što smo mi pametna i razumna bića, pa znamo da taj postupak našu koncentraciju izjednačava s nulom, ako je i ne spušta ispod nule. Prebacuje nas iz jednog realnog svijeta u neki drugi koji je samo naš i postojimo samo mi, naša poruka i osoba kojoj ju šaljemo, a to je ono što ne smijemo napraviti – zanemariti sve ostale koji su oko nas. Zamislite situaciju: Vi pišete svoju poruku, gledate u mobitel i nemate pojma što se događa oko vas. Odjednom se ispred vas stvorilo dijete (vrlo vjerojatno je moguće da bi se moglo dogoditi jer djeca su zaigrana i nepredvidiva). Niste uspjeli reagirati (jer jako je mala vjerojatnost da ćete uspjeti reagirati na vrijeme) i udarili ste dijete. Kako biste se osjećali u toj situaciji? Kako bismo spriječili mogućnost da se to dogodi, pisanje poruke, pozive, ispijanje jutarnje kave (događa se i to) obavljat ćemo kasnije, kada stignemo na odredište i parkiramo auto.
O, da, ono je toliko često da ne znamo s čime bismo ga usporedili. Ne znamo ima li to veze s dokazivanjem toga tko ima bolji i brži auto ili im samo smeta spori vozač ispred njih, ali ponekad vidimo situacije od kojih se sledi sva krv u žilama. Situacija u kojoj ćemo pretpostaviti da osobi A smeta spora vožnja osobe B koja se nalazi ispred nje i zbog toga ju imenuje starim dedom u blažoj varijanti, a u onoj malo žešćoj ga i opsuje. Uoči auto koji mu dolazi ususret tamo negdje daleko (daleko u njegovim očima), upali lijevi pokazivač smjera iliti žmigavac, doda gasa i kreće u pretjecanje. Dok je obavljala pripreme i krenula u pretjecanje, taj auto (koji je po njegovoj procjeni bio u daljini), sada je već skoro pa ispred njega i osoba A je zamalo izazvala direktni sudar. Još se više zaledi krv u žilama kada u takvoj situaciji vidimo da je vozilo iz drugog smjera ne kamion nego šleper.
Zašto ovo nije dobro raditi?
Zato što nam isto zdravorazumska logika govori da to ne valja. Zašto ne valja? Pa zato što na taj način dovodimo u opasnost svoj život, život putnika u svom autu (ako postoje) i život onoga koji nam dolazi iz suprotnog smjera. Je li bitno uvijek doći nekamo što brže? Postoji vjerojatnost da više nikada ne stignemo na željeno odredište ako se budemo tako ponašali. Prema tome sada zaključimo isplati li se testirati brzinu svoga auta, kvalitetu novih guma ili tko bi ga znao što već – definitivno ne. O presijecanju zavoja ili pretjecanju preko pune linije uopće nema smisla govoriti u istoj rečenici u kojoj se spominje opasnost jer to su skoro pa sinonimi. Dakle, da se dogovorimo – adrenalinu je mjesto na karting-stazama.
Vožnja pod utjecajem alkohola
Ako smo dosad govorili o opasnostima u prometu, evo i kraljice među opasnostima. Svadba, krštenje ili samo vikend-izlazak s ekipom – savršena prilika za zabaviti se, ali i popiti čašicu alkoholnog pića. No veoma često se događa da se neki ne zaustave na čašici, već se ta čašica pomnoži s mnogo čašica i kao rezultat toga dobijemo čovjeka koji je vidno pod utjecajem alkohola, otežano hoda, priča nerazgovijetno, vidi duplo ili bijele miševe i sjeda za volan.
Postoji li veća opasnost na cesti od čovjeka koji često nije svjestan ni kako se zove, a kamoli da zna prometne propise? Čovjeka koji nije svjestan brzine kojom vozi i ne primjećuje druge aute i ljude oko sebe? Ako ste popili koju viška, nemojte sjedati za volan, zamolite nekoga da vas odveze kući ili naručite taksi. Tako ćete spriječiti mogućnost da vaša vesela večer završi u suzama. Šalu na stranu, vožnja pod utjecajem alkohola stvarno nije pametna stvar – da ste bilo tko od ekipe iz Formule 1, niste sposobni za vožnju u tom stanju. Živa ste opasnost za sebe i svoju okolinu.
Ekipa pješaka
Da ne bi ispalo da su samo vozači često nesavjesni, uputit ćemo par korisnih savjeta i pješacima. Nemojte hodati kolnikom jer kolnik je dio cestovne površine koji je namijenjen za kretanje vozila, a mi kao pješaci moramo se kretati nogostupom. Nećemo prelaziti cestu tamo gdje nam je zgodno jer baš tu nam je trgovina koju trebamo ispred nosa, već ćemo to napraviti na obilježenom pješačkom prijelazu. Isto tako prelazimo cestu na znak upaljenog zelenog svjetla s likom pješaka na semaforu, a ne na crveno. Kada se krećemo u skupini od više osoba, bilo bi jako dobro kada bismo se na područjima na kojima nema nogostupa (onda možemo kolnikom) kretali jedan iza drugoga – razgovor ostavljamo za kavu.
Budimo malo obazriviji i pažljiviji jedni prema drugima – na neke stvari zaista ne možemo utjecati, kao što su primjerice iznenadan gubitak svijesti, srčani ili moždani udar, ali na neke itekako možemo. Pogreške su dio svakoga od nas, svakome se može dogoditi da svojim trenutkom nepažnje izazove nešto što ne bi htio, no imati misao o odgovornom ponašanju u svakome trenutku sudioništva u prometu, uvelike sprečava naše pogreške.
Kazna za prebrzu vožnju, vožnju pod utjecajem alkohola ili korištenje mobitela tijekom vožnje u svakom je slučaju najblaža stvar koja se može dogoditi. Platiti novčanu kaznu toliko je zanemariva stvar u odnosu na ono što se može dogoditi – ugasiti svoj ili tuđi život. Život nema cijene, za njega se ne možete platiti 500 kuna i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Možemo li stoga učiniti svojim savjesnim ponašanjem u prometu sve kako bismo smanjili svakodnevne vijesti o prometnim nesrećama koje u najblažoj varijanti prolaze uz materijalnu štetu, iako puno češće, nažalost, do nas dopiru one s ozlijeđenim ili smrtno stradalim osobama?
U prometu nikada nismo sami – budimo svjesni činjenice odgovornosti za sebe i one koji su oko nas!
