Projekt koji se odupire stereotipima: prvi hrvatski Dekameron iz srca Like
Iako najraseljenije područje Lijepe Naše, iz Like nam dolazi projekt Otočkoga dekamerona u kojem se skupljaju pisani radovi stanovnika i onih rođenih u Gackoj dolini. Ovaj su projekt, nakon Otočca, pokrenuli i veći gradovi koji su za to, čini se neopravdano, dobili puno više medijske pažnje.
Iako najraseljenije područje Lijepe Naše, iz Like nam dolazi projekt Otočkoga dekamerona u kojem se skupljaju pisani radovi stanovnika i onih rođenih u Gackoj dolini. Ovaj su projekt, nakon Otočca, pokrenuli i veći gradovi koji su za to, čini se neopravdano, dobili puno više medijske pažnje.
Otočki dekameron na svojoj je stranici skupio više od 150 novih priča koje su pisane u izolaciji zbog korone. Ondje autori rođeni u Gackoj iskazuju ljubav za svoj kraj, domovinu, iskazuju svoje ljubavne probleme, promoviraju gacku čakavicu, za koju ljudi uglavnom ne znaju iako je zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, i štošta drugo.
O ovom projektu, koji od 2015. godine vodi srednjoškolska profesorica hrvatskoga jezika iz Otočca Manja Kostelac Gomerčić, razgovarali smo s nekima od autora: Majom, Goranom, Jelenom, Darijem, don Anđelkom Kaćunkom, Ivanom i Valentinom. Riječ je o vrlo heterogenoj grupi ljudi – najmlađi autor, Ivan, ima tek 16 godina, dok su neki od autora u mirovini.
Za početak, svi su oni nahvalili profesoricu Manju koja ih je uvela u ovaj projekt, dala im priliku i promovirala ovaj kraj:
– Počeo sam pisati na poziv idejne začetnice projekta i velike čuvarice i promicateljice kulture grada Otočca i Gacke doline – Manje Kostelac Gomerčić. Ona se odvažila pokušati realizirati tu svoju ideju pa je kontaktirala osobe za koje je smatrala da bi mogle pristati sudjelovati u projektu. – kaže Dario
– Mislim da smo si mi uzeli za pravo ništa ne činiti, tj. samo pišemo, a ostalo smo prepustili našoj profi, a to nije baš fer! – kaže Maja.
– Mi stalno u nekakvoj čudnoj povučenosti i kvazi-skromnosti čekamo kao da će nas netko drugi zapaziti, uzdići i predstaviti svijetu, umjesto da se trgnemo i to sve sami napravimo. A drugo – to je najveći problem – osim 'virtuale' mi ni na biskupijsko-crkvenoj ni na županijsko-kulturnoj razini nemamo tiskanog medija. Naš je veliki hendikep – a tragično je kako odgovorni ljudi na svim razinama u našoj sredini toga uopće nisu svjesni – što smo u medijskoj izolaciji. Mi, dakle – ne postojimo! Za povijest ništa o sebi ne ostavljamo, potpuno previđajući latinsku izreku scripta manent. Dakle, bez obzira na propadljivost svih materijala, za budućnost zapis o sebi čovjek i zajednica ostavljaju upisan u kamenu ili napisan na papiru. A treći razlog za medijsku ignoranciju je sudbina svih tzv. malih sredina, prema kojima se velika središta odnosno metropole odnose kao prema provinciji, odnosno, vulgarno rečeno, kao prema Tunguziji.
– Ljudi koji pišu u sklopu 2. Otočkog dekamerona, a tu uključujem i sebe, su uglavnom trenutno apolitični ili su se bar izdigli iznad okvira aktualne političke zbilje na našim prostorima. S druge strane, velikim centrima, kao što su Zagreb ili Rijeka, nije lako prihvatiti činjenicu da u jednoj maloj Gackoj dolini, koja je unatoč tome za sve nas najveća i najljepša, postoji takva inicijativa, koja ne da da im staje uz bok, nego je u tome bila prva (prije 5 godina), a sad je i daleko masovnija.
– S pisanjem radova sam imao iskustva i prije, ali ne na ovako ozbiljne teme, to su bile, nazovimo, priče koje sam svakodnevno objavljivao na jednom Instagram profilu u svrhu zabave. Tema kojih se dotičem van Dekamerona su uglavnom tinejdžerski ljubavni problemi, dok u Dekameronu pokušavam obuhvatiti razne teme, ali i žanrove.
– Prije Dekamerona sam izdala svoju prvu vlastitu zbirku pjesama Cesta mog zavičaja, a pjesme pišem od srednje škole, objavljivala sam redovito pjesme u Vrilu – godišnjaku župe Otočac, na poziv ogranka Matice hrvatske iz Gospića poslala sam im svoje tri pjesme koje su objavljene u Ličkoj reviji. Sudjelujem u zajedničkim zbirkama grupe autora te sam u Poeziji zlatnih stihova (kolovoz 2019), objavila svojih 5 pjesama, kao i u Poeziji zlatnih stihova 2 (studeni 2019, u zbirki priča Zimske priče, koja je isto zajednički projekt grupe autora gdje izlaze i moje dvije priče). Pozvana sam i za Dekameron da pišem i tu sam do sada objavila svojih 13 priča, paralelno s pisanjem priča izvršene su i zadnje pripreme za moju drugu vlastitu zbirku pjesama Mom zavičaju koja će izići iz tiska sljedeći tjedan. Isključivo sam vezana za zavičajnu tematiku, običaje i događaje.
– Prije početka pisanja Otočkog dekamerona imao sam vrlo malo iskustva u pisanju. Sve moje iskustvo svodilo se na pisanje školskih zadaća i povremeno pisanje članaka za internetsku stranicu SŠ Otočac. Da ne budem lažno skroman, bio sam svjestan da u meni postoji talent, inače ne bih ni prihvatio poziv za sudjelovanje. Od malih nogu sam počeo dosta čitati, pratiti medije, a kasnije sam počeo glumiti u amaterskom kazalištu Arupium, koje je prvo kazalište koje je izvodilo predstave na hrvatskom jeziku, osnovano davne 1844. Sve je to utjecalo na razvijanje mašte, brzine razmišljanja, ritma rečenice i nekog mog osobnog stila. Uvijek se trudim obraditi životne teme, ono što je aktualno i što izaziva pažnju čitatelja. Često pokušavam na komičan, ironičan i satiričan način obraditi događaje i probleme s kojima se društvo suočava. Teme poput iseljavanja, prolaznosti života, očaja ljudi u vremenu pandemije i slično nastojim prikazati onakvima kakve zaista jesu. Smatram da tu nema mjesta za komediju.
– Trenutno nemam baš puno vremena za pisanje jer imam dvije male djevojčice. Vrijeme rado posvećujem kćerima i našim obavezama, ali kad mi naiđe neka tema u glavi, dođe inspiracija, bar natuknice stavim na papir pa čim ukradem vremena, ponešto i napišem.
– O ovom projektu mislim samo najbolje, ne zato što sam dio njega, nego zato što pokazuje da je Otočac živ grad, pun ljudi koji se trude doprinijeti književnom i kulturnom uzdizanju jedne male sredine. Pokazatelj je da i u manjim sredinama postoje ljudi koji ne mogu zatomiti kreativnost i koji dokazuju da se i u malim gradovima mogu pokrenuti velike stvari.
Ovaj lijepi projekt odupire se onome što nam je najzgodnije sročio Dario:
– Lika je, nažalost, možda najzaboravljeniji dio Hrvatske, ostavljena da životari i bori se za opstanak kako zna i umije. Kao da je netko jednostavno odlučio taj predivni dio Hrvatske pretvoriti u šumu, raseliti stanovništvo i zaboraviti.
