Objašnjen fenomen osjećaja da vrijeme starenjem prolazi brže

Dok smo bili djeca činilo nam se da ljetni praznici traju zauvijek, a razdoblje između jednog Božića do drugog, iako je to bila samo godina dana, trajalo je cijelu vječnost. Što smo stariji, čini nam se da vrijeme teče brže i da nam život prolazi u tren oka. Zašto s godinama tjedni, mjeseci i cijela godišnja doba prolaze za čas, a da se nismo ni okrenuli?

Ovo naoko brže prolaženje vremena nije zbog toga što je naš život, kao odraslim ljudima, ispunjen odgovornostima i brigama. Istraživanja su pokazala da stariji ljudi zaista prolaženje vremena percipiraju brže,  što daje iluziju o ispunjenom i brzom ritmu života.

Postoji više teorija zašto se s godinama mijenja i percepcija vremena. Jedna od njih je da se to događa zbog postepenih promjena u našem unutarnjem biološkom satu. Naime, kako starimo, tako se naš metabolizam usporava pa se tako usporavaju srčani ritam i disanje. Dječji metabolizam je brži, što dovodi do većeg broja bioloških markera, odnosno otkucaja srca i disanja, u fiksnom vremenskom periodu. To dovodi do osjećaja da je prošlo više vremena nego što doista jest.

FOTO: Flickr

Druga teorija pretpostavlja da je prolaznost vremena koju percipiramo povezana s količinom novih podataka koje apsorbiramo. U stimulativnom okruženju mozgu treba više vremena da procesuira informacije pa tada imamo osjećaj da vrijeme prolazi sporije. Ova teorija mogla bi objasniti fenomen usporenog filma često zabilježenog u trenutcima prije neke nesreće. Nepoznate okolnosti znače mnogo novih informacija koje treba obraditi. Stoga, što smo stariji, postajemo upoznatiji s našom okolinom i ne primjećujemo detalje.

Za razliku od toga, djeca često susreću nepoznata mjesta i imaju nova iskustva. To znači da dječji mozak obrađuje više informacija i vrijeme za njih prolazi sporije. Za ovo je zaslužan biokemijski mehanizam otpuštanja neurotransmitera dopamina pri percepciji novih stimulansa koji nam pomaže da naučimo mjeriti vrijeme. Nakon dvadesete godine života, otpuštanje dopamina smanjuje se i čini nam se da vrijeme teče brže. Međutim, ni jedna od ovih teorija ne objašnjava stalni matematički tempo ubrzavanja protoka vremena.

GIF: Tumblr

Primijećeno smanjivanje dužine fiksnog vremenskog perioda prati logaritamsku skalu u kojoj svako povećanje od jedne jedinice ne prati uobičajeno linearno povećanje. Ovo se primjenjuje na brži prolazak vremena teorijom da ljudi percipiraju određeni vremenski period kao proporcionalan vremenu koje smo već proživjeli. Za jednog dvogodišnjaka jedna godina je pola njegovog života. Zbog toga se djeci čini da je vremenski period između njihovih rođendana iznimno dug. Za jednog desetogodišnjaka jedna godina je samo 10 posto njegovog života, dok je za jednog dvadesetogodišnjaka to samo 5 posto njegovog života. Na logaritamskoj skali, da bi dvadesetogodišnjak iskusio jednako proporcionalno povećanje godina koje iskusi jedan dvogodišnjak, između rođendana treba proći punih deset godina.

O svom životu obično razmišljamo u smislu desetljeća: dvadesete, tridesete i tako dalje, što podrazumijeva jednaku količinu vremena u svakom periodu. Međutim, na logaritmičkoj skali ljudi percipiraju različite vremenske periode kao jednake dužine. Po ovoj teoriji, sljedeći vremenski razmaci bili bi percipirani kao vrijeme jednake duljine: od pete do desete, od desete do dvadesete, od dvadesete do četrdesete i od četrdesete do osamdesete godine života.

Depresivno je čuti da bi se razdoblje između pete i desete godine života moglo činiti jednako dugo kao i razdoblje između četrdesete i osamdesete godine života. Stoga ispunite život s mnogo novih iskustava i doživljaja, ne odgađajte ono što trebate napraviti, radite ono što se do sada niste usudili i, prije svega, zabavite se. Jer svakim danom vrijeme leti sve brže.