Mračne priče koje se kriju iza popularnih dječjih priča
Otkrijte mračne priče koje se kriju iza popularnih dječjih priča.
Otkrijte mračne priče koje se kriju iza popularnih dječjih priča.
Kada bi morali opisati karakteristike nekog zamišljenog pisca, aktivna i bujna mašta sigurno bi se nalazila na samom vrhu popisa. Posebice ako se radi o piscu čija su djela namijenjena djeci. No, ponekad autori u svoja djela unesu i neke autobiografske detalje koji su ponekad toliko strašni i mučni da ih je nemoguće zamisliti kao štivo podobno za najmlađe uzraste.
Harry Potter nastao je zahvaljujući smrti majke J.K. Rowling
Knjige o malom čarobnjaku Harryju Potteru očarale su milijune čitatelja diljem svijeta. No, jeste li se ikada zapitali zašto je J.K. Rowling odlučila ubiti Harryjeve roditelje u prvoj knjizi? Odgovor na to pitanje krije se u njenoj osobnoj tragediji.
Naime, kada je autorica imala 25 godina izgubila je majku koja se godinama borila s teškom bolesti, multiplom sklerozom. Njezin otac je i dalje živ, no njihov problematičan odnos dodatno se pogoršao nakon majčine smrti, što je rezultiralo i potpunim prekidom kontakta koji je trajao nekoliko godina. A kada je izašla knjiga Harry Potter i plameni pehar, J. K. je jedan primjerak poklonila i svojem ocu. Tri godine kasnije on je tu knjigu, zajedno s osobnom posvetom, prodao na dražbi za 48 tisuća funti.
Nakon majčine smrti, Rowling se udala, rodila kćer i kasnije razvela, napustila posao i borila se s teškom depresijom. Prije objavljivanja Harryja Pottera Rowling je živjela u relativnom siromaštvu, a pomišljala je i na samobujstvo. Taj težak životni period utjelovila je u likovima dementora, likovima koji uništavaju ljudsku dušu i svaki trag sreće i nade.
Teško je ne primjetiti kako je tema smrti dominantna u svim nastavcima ove popularne franšize. Voldemort želi izbjeći smrt, Harry je obilježen smrću svojih roditelja, Snape je motiviran svojom ljubavlju prema mrtvoj ženi, a posljednja je knjiga pravo krvoproliće i donosi smrt više likova. I sama autorica priznaje da Harry Potter kakvog poznajemo ne bi postojao da nije bilo smrti njene majke.
Svaka knjiga Roalda Dahla pričala je o njegovom tragičnom životu
Knjige Roalda Dahla mogu se nazvati prilično čudnima. U knjizi James and the Giant Peach glavni junak ima samo četiri godine kada njegove roditelje neobjašnjivo pojede pobjegli nosorog pa mora otići živjeti sa svojom ujnom koja ga zlostavlja. Matildini roditelji su živi, no grozni, a ravnateljica njezine škole zatvara "zločeste" učenike u "željezne djeve" i baca ih sa balkona.
No, Dahl se samo držao zlatnog pravila pisanja: "piši o onome što znaš", što je u njegovom slučaju podrazumijevalo patnju i smrt. Kada je Dahl imao samo tri godine umrla je njegova sestra, a nekoliko tjedana kasnije obitelj je izgubila i oca. Njegova majka poslala ga je u internat u kojem je kažnjavanje štapom bila redovna pojava, s diktatorskim ravnateljem koji je okrutno kažnjavao učenike i za najmanje prijestupe.
Dahl je služio u Britanskom ratnom zrakoplovstvu tijekom Drugog svjetskog rata, gdje je doživio tešku nesreću i frakturu lubanje. Nakon povratka s ratišta, oženio se i imao petero djece, uključujući i sina koji je doživio tešku ozljedu mozga nakon što ga je udario taksi i kćer koja je umrla u dobi od samo sedam godina. Tijekom trudnoće s drugom kćeri, njegova žena pretrpjela je čak tri moždana udara.
Prema pričanju Dahlove kćeri, tuga i nesreća koje su dominirale njegovim životom bile su previše za pisca, pa se iskaljivao na njoj. Kako kaže, kada bi imala napadaj bijesa, Dahl bi joj davao vino i lijekove kako bi je smirio, nakon što bi je vrišteći pitao zašto ne može biti poput svoje mrtve sestre. A kada se kao tinejdžerka borila s mentalnom bolešću smjestio ju je u sanatorij jer nije poput ostalih ljudi.
The Wind in the Willows je priča o autorovom razmaženom suicidalnom sinu
The Wind in the Willows je priča o avanturama trojice prijatelja. Likovi Mr. Toad, Mole i Rat inspirirani su pričama koje je autor, Kenneth Grahame, pričao svom sinu Alastairu prije spavanja. Dovršavao ih je tijekom godina, a kada je bio na putu slao je nove priče kako bi ih Alastair mogao pročitati.
No, Alastair je rođen s teškim zdravstvenim problemima. Njegovi roditelji nisu htjeli priznati da njihov sin ima poteškoća i inzisitrali su na mišljenju da je Alastair zapravo genij. Njihova ljubav prema sinu postala je svojevrsna opsesija. Čitatelji su godinama nagađali kako je lik Mr.-a Toada baziran upravo na Alastairu, što može izgledati dirljivo, dok ne shvatite da je Mr. Toad, usprkos svojoj ljubaznosti i inteligenciji, razmaženo, impulzivno derište koje troši bogatstvo svog pokojnog oca baveći se glupim hobijima.
Možda vam se takav opis čini grubim, no nije nastao iz ničeg. Alastair je imao naviku lijegati na cestu ispred automobila prisiljavajući ih da panično koče kako ga ne bi pregazili. Zahtijevao je da ga se zove Robinson, što se može protumačiti kao neopasan čin tinejdžerske pobune kad ne bi bilo činjenice da je politički ekstremist pod tim imenom pokušao ubiti njegovog oca Grahama zbog toga što je vodio banku.
Alastair je s vremenom postao ogorčen na očeve priče pa je Graham prestao potpisivati pisma koja je slao Alastairu. S 20 godina Alastair je legao na tračnice ispred nadolazećeg vlaka koji ga je ubio.
Charlotteina mreža nastala je zbog E. B. Whiteove opsesije paucima
Priča o paučici Charlotte zarobila je maštu milijuna čitatelja i postala pravi klasik dječje književnosti. No, mora se priznati, pauci nisu baš očiti izbor za glavne junake, osobito u dječjoj knjizi. Razlog zbog kojeg je White odabrao upravo ovu životinjsku vrstu pomalo je čudan. Jednog jutra, White je u svojem štaglju otkrio jednog pauka.
Iz nekog razloga, pauk je zaintrigirao piščevu maštu, pa ga je svakodnevno promatrao. Dolaskom jeseni, pauk je nestao, no ostala je vrećica sa zrelim jajašcima. White je odlučio kako dječica ne zaslužuju odrasti bez majke pa je pažljivo pokupio vrećicu sa jajašcima, spakirao je u kutiju i uzeo je sa sobom kada se preselio u New York zbog posla. Nakon nekoliko tjedana maleni se se pauci izlegli i Whitea je oduševljavalo gledati ih kako trče po njegovom stanu. Pauci su dva tjedna slobodno šetali po stanu, sve dok Whiteova spremačica nije zaprijetila otkazom. White je pokušao istjerati pauke iz stana, no svaki bi se put nanovo vraćali.
I tako je započela cjeloživotna autorova fascinacija tim životinjama. White je temeljito proučavao pauke, a svojoj je ženi napisao pjesmu u kojoj se pretvarao da je pauk.
Where the Wild Things Are govori o zastrašujućem životu autora Mauricea Sendaka
Where The Wild Things Are vrlo je popularna knjiga bazirana na filmu Spikea Jonzea iz 2009. godine i govori o dječaku koji doživi fantastičnu pustolovinu nakon što ga pošalju u njegovu sobu bez večere. The wild things, odnosno divlje stvari koje se spominju u naslovu inspirirane su članovima Sendakove šire obitelji, poput njegovih ujaka i ujni koji su znali posjećivati njegovu obitelj i štipati Sendaka za obraze dok nisu postali crveni poput rakova. Čini se da je to iskustvo bilo iznimno traumatizirajuće za Sendaka jer svoje rođake opisuje kao luđake. Tek je kasnije shvatio da su njegovi rođaci bili poljski imigranti prve generacije koji su jedva izbjegli užase Drugog svjetskog rata.
No, nisu mu samo rođaci zadavali brige. Kako je sam autor rekao, ne bi mogao stvoriti djela koja je stvorio da nije bilo katoičnog kućnog života. Sendakova majka prognana je iz Poljske kada je imala 16 godina zbog imanja više seksualnih partnera, što je u tadašnjoj Poljskoj to bio zločin. A na dan Sendakove Bar-Mitzve njegov otac je saznao da je cijela njegova obitelji koja je ostala u Poljskoj pobijena.
Winnie the Pooh inspiriran je pravim medvjedom
Avanture medvjedića Winnieja i njegovih prijatelja u Stojutarskoj šumi oduševljavaju brojne generacije najmlađih. No, nije toliko poznato da je autor A. A. Milne bazirao svoj popularni lik na pravom, živom medvjedu.
1914. godine Prvi svjetski rat zahvatio je Europu. Kanadski vojnik Harry Colebourn putovao je preko cijele Kanade kako bi se ukrcao na brod za Veliku Britaniju. Tijekom dugog putovanja naišao je na ljude koji su prodavali malenu medvjedicu koja je ostala siroče i odlučio je kupiti. Colebourn je medvjedicu nazvao Winnie po svom rodnom gradu Winniepegu, i Winnie je uskoro postala neslužbena maskota njegove regimente. Čak je spavala ispod Colebournovog kreveta.
Kada je došlo vrijeme da ode na ratište u Francusku, Colebourn se jako zabrinuo za sigurnost male medvjedice, pa ju je darovao Londonskom zoološkom vrtu u kojem su djeca mogla igrati sa životinjama gdje je postala dio postava. Djeca su bila na sigurnom jer je Winnie odgojena u zatočeništvu, kod lovca koji je ubio njezinu majku. Winnie je ubrzo postala vrlo popularna atrakcija, a jedan ju je dječak posebno volio. Mali Christopher Robin Milne, sin autora A. A. Milnea. Chritopher je toliko volio medvjedicu da je njegov otac počeo pisati priče o doživljajima Christophera Robina i Winnie the Pooha.
Petar Pan baziran je na mrtvom bratu kojeg je J. M. Barrie pokušavao imitirati
J. M. Barrie, autor Petra Pana, bio je deveto od ukupno desetero djece u obitelji. Kada je Barrie imao šest godina njegov se stariji brat David utopio u tragičnoj nesreći tijekom klizanja na ledu. David je bio miljenik njegove majke, pa se Barrie počeo pretvarati da je David kako bi olakšao majčinu bol. Takvo pretvaranje je obično završavalo neobuzdanim razočaranjem. S vremenom, u nastojanju da nastavi s pretvaranjem, Barrie je počeo nositi bratovu odjeću i pokupio neke njegove navike, poput žviždanja. Činilo se da ovakva igra pomaže, no Barrie se nije mogao zauvijek pretvarati da je svoj mrtvi trinaestogodišnji brat. Njegova se majka morala utješiti činjenicom da je David dječak koji nikada neće odrasti, ali će zato uvijek na neki način biti uz nju.
Godinama kasnije, Barrie se oženio ženom koju nije volio i s kojom nije imao djecu. Pokušavajući ublažiti svoju usamljenost, sprijateljio se s djecom iz druge obitelji i napisao Petra Pana kako bi ih zabavio. Nekoliko likova, uključujući i Petra, nazvano je po njegovoj usvojenoj djeci, što je njih oduševilo. Barrie je postao i službeni skrbnik djece nakon smrti njihovih roditelja, što ga je činilo veoma ponosnim. No, troje od petero djece umrlo je iznimno mlado.
