Kako su „Prijatelji“ potpomogli oglupljivanju svijeta
Svima dobro poznat serijal „Prijatelji“ za američkog profesora Davida Hopkinsa početak je nove ere, ere gluposti i potlačivanja intelektualaca.
Svima dobro poznat serijal „Prijatelji“ za američkog profesora Davida Hopkinsa početak je nove ere, ere gluposti i potlačivanja intelektualaca.
Odgovor na vječno pitanje – moraju li intelektualci biti potlačeni? – dobio je na značaju, prema jednom američkom piscu i sveučilišnom profesoru, pojavom najpoznatijeg sitcoma svih vremena, Prijatelja.
David Hopkins esejist je i romanopisac. Specijalizirao se za književnost, i to žanrove kao što su fikcija, nefikcija te stripovi i grafički romani. Također radi za D Magazine, Quick i Smart Pop Series. Trenutno je najaktivniji na području internetskog pisanja te objavljuje svoje radove na raznim društvenim mrežama i portalima. Jedan od zanimljivijih tekstova koje je napisao objavljen je na portalu Medium pod nazivom How a TV Sitcom Triggered the Downfall of Western Civilization, što u prijevodu znači: Kako je jedan televizijski sitcom pokrenuo naglo propadanje zapadne civilizacije.
FOTO: Facebook
Sam naziv navješta o čemu ovaj autor piše – o novom dobu kojim upravljaju televizijski serijali i o nužnim negativnostima koje oni povlače za sobom. Počinje s jednim od vječitih pitanja, pitanja čiji odgovor novog doba postaje sve više zabrinjavajuć. Pitanje je to ponižavanja i omalovažanja intelektualaca i obrazovanijih pojedinaca, koji se često pod pritiskom okoline ili prilagode priglupljujećem zvuku uklapanja ili postaju sve distanciraniji, zatvarajući se u neki vlastiti „štreberski“ svijet. Opće je poznato da su oduvijek oni pametniji patili pod silom onih „jačih“ ponajviše zbog svoje različitosti. No, također je poznato da je takav poredak vladao samo u školi, te da su kasnije u životu svi ti maltretirani intelektualci postali bolje osobe – zbog svoje prošlosti i financijski bolje stojeći – zbog kreativnosti u poslovnom smislu. Ono što Hopkinska ali i mnoge druge zabrinjava sve češća je pojava koja podrazumijeva nastavak omalovažavanja i nakon završetka škole.
Ovakvo što nije rijetka pojava ni u televizijskim serijalima. Najviše se javlja u sitcomima, situacijskim komedijama koje traju do 30 minuta, a karakterizira ih tipičnost i epizodičnost. David Hopkins svoj je članak posvetio jednom od najpoznatijih fiktivnih karaktera ikad – Rossu Gelleru. Ross je jedan od šest glavnih likova jednog od najdugovječnijih i najpoznatijih sitcoma svih vremena. Utjelovio ga je David Schwimmer, a specifičan je upravo zbog svoje zbunjenosti i blesavosti koja zrači iz same njegove pojave. Ross je predstavljen kao jedan od najjadnijih likova, njemu nikad ništa ne uspijeva – počevši od bivše supruge koja je neočekivano promijenila seksualnu orijentaciju, preko najbolje prijateljice s kojim nikako da uspostavi stabilnu vezu, do svakog posla i veze koji su propali. Na prvi pogled potpuno je neprimjetna činjenica da je on zapravo jedini unutar skupine koji razmišlja svojom glavom. I tako je sitcom - situacijska komedija jedinu osobu u seriji koja ima nešto od vrijednih kvaliteta predstavio kao potpunog idiota i jadnika koji traži žaljenje, objašava Hopkins u svom tekstu.
FOTO: Flickr
Kao jedan od primjera Hopkins navodi situacije iz svog života – osobno je prisutvovao maltretiranju učenika učlanjenih u njegov šahovski klub. Znao je da je samosvijest oduvijek bila predmetom izrugivanja, ali ono što ga je dočekalo početkom novog, modernog doba, mnogo je opasnije. Gledao je propadanje intelektualaca na internetu – gdje se mladi gube u prevelikom personaliziranju političara i znanstvenika, gdje ljude iz svakodnevnog života ocjenjuju prema izgledu, a slavne prema simpatičnosti. Uvidio je propadanje znanosti koju se maksimalno trivijaizira i novinarstva koje se pretvorilo u masovno ogovaranje. Čitava javnost je promijenjena, a finalni produkt ne laska.
Kao ključnu godinu eskaliranja ove pojave Hopkins navodi 2004. godinu. To je godina u kojoj se uvode mnoge novosti u globalni svijet. Te je godine serijal Prijatelji završio, a pojavila su se nova lica na globalnoj estradi. Jedna od njih je i Paris Hilton s višemilijunskim gledateljstvom. Započela je i era Facebooka, društvene mreže koja je promijenila živote iz korijena. George Bush osvojio je svoj drugi mandat, a Green Day otpjevao je pjesmu koja je za Hopkinsa vrhunac tog doba – American Idiot.
Baš kao pravi mislilac, Hopkins nudi i rješenja za problem. Rješenja su već otprije poznata i lako ih se prigrli, a mogu spasiti život. Prvi prijedlog je čitanje knjiga. Knjige proširuju vidike i osamostaljuju čovjeka. Čtanjem se istovremeno educira i zabavlja. Hopkins smatra povratak čitanju prvim i najvažnijim korakom prema boljem svijetu. Drugi korak koji ovaj autor nudi jest učenje i ponavljanje. Samo se s kvalitetnim znanjem može sudjelovati u kvalitetnom razgovoru. Za Hopkinsa je učenje stvar principa; kad ga se jednom prihvati, više neće biti mjesta za neoriginalne razgovore. Trećom ponudom iz ovog teksta Hopkins moli da se prestanu kupovati nepotrebne sitnice. Stvari su to, tvrdi Hopkins, putem kojih se najviše manipulira. Posljednji prijedlog doista je kreativan, a kaže jednostavno: Zaštitite štrebere! Štreberi su najvažniji ljudi bez kojih svijet ne bi mogao napredovati. Oni su ti koji su razmišljali, educirali i razvijali. Štreberi čine svijet boljim mjestom.
No, možda je sve to zaista bezazlena zabava, primjećuje Hopkins. Vrijeme u kojemu se o svemu mora dva puta razmisliti, vrijeme je potpune nesigurnosti. A on se nada da će Rossovi svijeta pronaći svoje mjesto pod suncem bez da prije toga potpuno izgube razum.
