Hrvati i kava
Kava Hrvatima nije samo napitak, ona je puno više od toga – poziv na druženje.
Kava Hrvatima nije samo napitak, ona je puno više od toga – poziv na druženje.
Da kava nije samo napitak, potvrdit će mnogi Hrvati. U našoj zemlji to je postalo dio tradicije, odnosno druženje i, kako bi rekli u Dalmaciji, gušt.
Svakoga dana Hrvati nađu vremena popiti kavu, bilo da idu u kafiće ili piju kod kuće. Većini ljudi je nezamislivo započeti dan bez kave pa ju piju prije posla ili čim dođu na posao. U Dalmaciji nerijetko kolege ili prijatelji u pauzi za ručak odu upravo – na kavu. Nešto se usput prigrize, ali se kava popiti mora.
Odlazak na kavu ne mora značiti da će osoba piti isključivo kavu pa je poziv na kavu više poziv na druženje. Nakon ručka, šopinga ili posla, odlazak na kavu dođe kao odmor. Ipak, to nije bezvezno gubljenje vremena jer se na kavi svašta kaže i svašta sazna.
Hrvatska kultura tzv. kafenisanja je diljem zemlje ista, jedina razlika je u cijeni kave. U malim lokalnim kafićima kava dođe 7-12 kuna, dok na top destinacijama, poput centra Dubrovnika, Splita ili Hvara, kava doseže cijenu i do 25 kuna. No, lokalno stanovništvo to zna i na takva mjesta ne idu svakodnevno. To prepuštaju turistima ili onima malo dubljeg džepa.
Kava subotom ujutro nije samo kava, ona ima dublje značenje. U većim gradovima posebno se sprema za subotnju kavu jer tada dolaze svi kojima status u društvu nešto znači. U Zagrebu se to naziva špica, odnosno odlazak gdje ideš vidjeti druge i biti viđen, u nadi da se istakneš u moru drugih.
Ono što je strancima poziv na večeru, kod nas je to poziv na kavu. Dođi do mene na kavu nije samo izreka, nego iskreni poziv da nekoga ugostimo. S druge strane, kad sretnemo nekog poznanika na cesti i kažemo: „Obavezno moramo na kavu“, to nije iskreni poziv, nego način da ga se što prije riješimo.
Postoje sitne razlike u pripremanju kave. Dok u kafićima većinom pijemo instant kavu, kod kuće se uvijek kuha turska kava. Uz to je vezan običaj da kada dolazimo u goste donesemo vrećicu kave (po mogućnosti Frankovu ciglu). Kava koju nam domaćin sprema uvijek je dobra i ne smije se prigovarati, osim ako nemamo takav odnos s osobom koja nas je ugostila. Ako imamo sreće, kava će biti umjereno jaka i slatka, inače će nas tjerati na toalet, što i nije baš poželjno kad smo u tuđoj kući.
Da je kava puno više od samog napitka, govori i činjenica da ljudi često usluge plaćaju kavom. Kad nam netko pomogne, Hrvati će mu najčešće platiti kavu da se oduže. Uopće nije bitno radi li se o nekoj sitnici ili velikoj usluzi, kava je uvijek dovoljna da podmiri račune.
Uz to, poznato je da prijatelji jedni drugima plaćaju kavu. Onaj tko zovne, obično i plaća, ali ponekad se niti ne vodi računa o tome tko je zvao, nego se dragim ljudima jednostavno plati kava. Nije veliki trošak, a uvijek je lijepa gesta.
Kad dođe krizno vrijeme i osoba nema novaca, najčešće će reći: – Nemam ni za kavu –. To označava opću besparicu, ali Hrvati će dati i zadnju kunu za kavu, pa neka sve ostalo pati.
Može patiti posao, ali društveni život nikako. Ako je netko u gužvi, prigovarat će mu se da nema vremena ni za kavu jer kava služi kao vremenski period za minimalno druženje. Važno je pronaći dobar balans tako da ne pati ni posao, ni društveni život.
Strancima koji nam dođu u posjet nikako nije jasno kako su kafići u Hrvatskoj uvijek puni, bez obzira na doba dana i vremenske prilike. Iako nam se prigovara da smo stalno po kavama, situacija nije uvijek baš takva kakva se čini. Stvar je u tome što Hrvati na kavama ne moraju samo ćakulati, nego mogu rješavati ozbiljan posao.
Ono što će svi pušaći priznati je da kava ne ide bez cigareta. Rijetko koji pušač će pristati ići na kavu u kafić gdje je pušenje zabranjeno. Zato su Hrvati dosta prijateljski prema cijeloj situaciji, odnosno prema pušenju u zatvorenim prostorima. Čak i nepušači odlaze u zadimljene prostore kako bi njihovi prijatelji mogli nesmetano uživati u kavi i cigaretama.
Zbog tolikog broja ljubitelja kave i odlazaka na kavu, brojni kafići u vremenu krize uspiju opstati. Jutarnje i popodnevne kave plaćaju račune vlasnicima, a ugodna atmosfera i simpatično osoblje ispunit će kafić do zadnjeg mjesta. Suprotno ostalim europskim državama, konobar u Hrvatskoj nikad neće dignuti praznu šalicu ispred gostiju ili ih, ne daj Bože, potjerati. To bi značilo apsolutnu katastrofu i propast lokala jer Hrvati mogu satima sjediti na jednoj kavi i razgovarati.
Možemo reći da kava u Hrvatskoj razbija patrijarhalne odnose u obitelji. Stariji muškarci uglavnom ne znaju pripremiti niti jedno jelo, ali znaju skuhati kavu. Osim toga, kad djevojka odraste i ne zna kuhati, često joj se prigovara da – ne zna ni kavu skuhati –. Jer kava je bitna. Doručak se može kupiti i u pekari, ali miris jutarnje kave je neprocjenjiv. To je najbolja stvar za razbuditi ljude i Hrvati se neće toga odreći.
