Govore li žene više od muškaraca ili je to mit?

U svijetu je uvriježeno mišljenje da su žene te koje puno pričaju, „kokoši koje samo kvocaju“, i uživaju u ogovaranju, no je li to uistinu tako ili jednostavno svaki spol ima svoj stil govorenja?

Od malih nogu možemo uočiti razliku u govoru između dječaka i djevojčica, a jedan od glavnih razloga tomu je što se sami roditelji i odrasli na drugačiji način obraćaju djevojčicama, tj. dječacima.

Clarke-Stewart je u svojoj studiji proučavajući djecu u dobi od 9 do 18 mjeseci uočila kako djevojčice imaju mnogo veće jezične sposobnosti, imale su širi raspon vokabulara i razumjele su više od dječaka, kao razlog tomu Stewart navodi različit pristup majki djevojčica i majki dječaka.

Majke djevojčica mnogo su više razgovarale sa svojim kćerima, provodile više vremena s njima te koristile socijalni govor, koji uključuje zahvale, molbe, isprike i tako dalje, dok su se majke dječaka obraćale referencijalnim govorom bez ikakvih molbi ili zahvala.

Proučavajući fonološke osobine dječjeg govora u Novoj Engleskoj, Fischer je otkrio kako foneme različito izgovaraju djevojčice, a različito dječaci. Iz svojeg istraživanja uvidio je kako djevojčice izgovaraju standardnu varijantu fonema, dok dječaci nestandardnu i time zaključio da je u govoru Nove Engleske standardna varijanta izgovora obilježje ženskog, dok nestandardna obilježje muškog govora. Isto tako statistički podaci dokazuju da djevojčice više pričaju, ali u dijalogu s majkama i vršnjakinjama, dok su u miješanim grupama dječaci ti koji dominiraju razgovorom, imaju više turnusa, duže rečenice i izgovore više riječi.

Igranje nogometa primjer različitosti stilova

Kako se u djetinjstvu grupiraju posebno ženske, a posebno muške grupe time dolazi i do različitih stilova u govoru. Dok se dječaci igraju u većim i hijerarhijski raspoređenim grupama, te se njihova igra temelji na aktivnosti, djevojčice se igraju u manjim grupama, najčešće u parovima i njihov odnos temeljen je na razgovoru. Jedna od najpoznatijih situacija, u kojoj najbolje možemo uvidjeti kako su dječaci vođe svoje skupine i sve mora biti podređeno jednoj osobi, je u igranju nogometa.

Onaj dječak koji donese loptu glavni je na terenu, on određuje svoju ekipu, zapovijeda i sve mora biti kako on kaže, a ako mu se netko i usprotivi prijeti oduzimanjem lopte i napuštanjem igre. Kod djevojčica to nije slučaj, one svoje probleme rješavaju razgovorom, ne zapovijedaju, već predlažu, zbog toga dječaci u svom govoru puno više koriste imperative, poput: daj mi, napravi, odlazi i slično, a kod djevojčica ćemo češće čuti hortative, poticajni način u 1.licu množine, npr: hajdemo, možemo li, učinimo to itd.

Djevojčice prilikom razgovora nauče 3 stvari, a to su: stvaranje bliskosti i jednakosti s ostalima, kritiziranje ostalih na prihvatljiv način te točno interpretiranje govora ostalih djevojčica. Dječaci pak iz govora nauče postići dominaciju, privući i zadržati pažnju drugih. Zbog toga se govor djevojčica smatra suradničkim, a dječaka natjecateljski orijentiranim.

Izgovor kao označitelj seksualnog identiteta

U nekim kulturama postoji, ne samo stilska razlika između muškog i ženskog govora, nego i fonološka i morfološka. Tako J. Coates u svojoj knjizi Women, men and language navodi kako u Chukchi jeziku, koji se govori na istoku Sibira, postoje fonološke varijacije u govoru žena i muškaraca. Osim u Sibiru, vrlo zanimljiva razlika je i u izgovoru fonema u plemenu Gros Ventre u Montani. Kod njih čak dolazi do ismijavanja i straha od pogrešnog izgovora, ukoliko muškarci izgovore pojedini fonem kao žene ili obrnuto, ostali članovi plemena smatraju ih biseksualcima jer njima je izgovor označitelj seksualnog identiteta. 

Edward Sapir proveo je studiju u kojoj je proučavao jezik Yana u Kaliforniji u kojem muškarci koriste posebne sufikse u razgovoru s drugim muškarcem ili dolazi do različite tvorbe. Sapir kao razlog različitoj morfološkoj tvorbi u razgovoru muškarca s muškarcem navodi kulturološki aspekt. Reducirane riječi koje žene koriste simboliziraju njihov niži društveni status, a  cjelovite forme koje koriste muškarci u međusobnom govoru povezane su s formalnim stilom. (usp. Coates 1993:40)

Stereotipi o ženama

Glavni stereotip o ženama je da previše pričaju, tako su u usmenoj književnosti nastali razni vicevi i poslovice na račun ženskog pričanja. Samo neki od njih su:

            Zašto žene ne komentiraju utakmice? Zato jer nogometaši ne mogu toliko brzo trčati.

            U lisica je najveći rep, a u žena jezik.

            Prije će presušiti Sjeverno more, nego riječi u žena.

Sam Sigmund Freud se vodio tom tezom kako žene puno pričaju, te je jednom prilikom rekao:

„Uputio sam ženi nekoliko riječi, a ona meni, nekoliko pasusa.“

U povijesti su se žene čak kažnjavale zbog toga što su previše govorile ili što su govorile na pogrešan način. Connie Eble nabrojila je niz različitih tjelesnih kazni koje su korištene u kolonijalnoj Americi, npr: čepom bi se ženama zatvarala usta, ušutkivalo bi ih se probijajući im štapićem jezik... 

Statistički podaci dokazuju da taj stereotip ipak nije točan, muškarci su ti koji govore više. Komunikolozi Barbara i Gene Eakins snimili su i proučili sedam sveučilišnih sastanaka. Ustanovili su da, s jednim izuzetkom, muškarci govore više i, bez izuzetka, govore duže.

„Pojedine izjave muškaraca trajale su od 10,66 do 17,07 sekundi, dok su izjave žena trajale od 3 do 10 sekundi“.

Deborah Tannen u svojoj knjizi Ti to baš ne razumiješ navodi razloge zbog čega dolazi do stereotipa da žene više govore. Žene se više osjećaju ugodno govoreći u privatnim sferama, dok muškarci radije govore javno i zbog toga se čini kako žene puno više pričaju jer one govore o stvarima za koje muškarci smatraju da su irelevantne i njima potpuno nebitne. Tannen tako govor dijeli na privatni i javni govor, odnosno privatni naziva još i odnosnim, a javni pripovjednim govorom.

„Za većinu žena, razgovorni jezik je prvenstveno jezik odnosa: način na koji se uspostavlja veza i dogovara odnos, a za muškarce govorenje je sredstvo očuvanja samostalnosti, pregovaranja i održavanja društvenog položaja u hijerarhijskom društvenom poretku“.

Zbog različitog doživljaja govora dolazi i do sukoba između dva spola. Sve žene od partnera očekuju da razgovara s njima, a jedino što mogu čuti je: ok, dobro, ništa i ostale kratke odgovore. U takvoj situaciji žena se smatra ugroženom, prvo što pomisli je  kako joj partner nešto skriva ili je nestala bliskost među njima, no zapravo situacija je u potpunosti suprotna. Muškarci svoja mišljenja i emocije ne smatraju dovoljno važnim da bi ih izgovorili u nekoj, za njih nebitnoj, obiteljskoj situaciji,a ukoliko bi ih izgovorili pridali bi im veću važnost, nego što to za njih uistinu jest.

No u situacijama u kojima muškarci trebaju ostaviti dobar dojam, ili u kojima je u pitanju njihov društveni položaj, itekako će izgovoriti svoje misli i osjećaje. Tada će pričati šale i viceve i činiti sve kako bi privukli pozornost i ostali zapamćeni. Takva situacija vrlo je lako vidljiva i u školama, na profesorovo postavljeno pitanje malo će koja djevojčica dati odgovor ukoliko ga ne zna, ali zato će dječaci vrlo rado govoriti bilo što samo da privuku pažnju ostalih i time se istaknu u društvu. Žene se čak i u javnim nastupima, na sastancima, predavanjima i slično vrlo rado koriste osobnim iskustvom i primjerima. Zasigurno je svatko od nas imao neku profesoricu koja bi se prilikom objašnjavanja gradiva sjetila nečega iz privatnog života i na osnovu te priče pokušala navesti učenike da ju slušaju s pozornošću. 

Razlika između javnog i privatnog govorenja, ili između pripovjednog i odnosnog govorenja, može se uzeti u smislu društvenog položaja i veze.

„Ne iznenađuje to da je ženama najugodnije govoriti kad se osjećaju sigurnima i bliskima, među prijateljima i jednakima, dok je muškarcima ugodno kad postoji potreba za uspostavljanjem i održavanjem njihova društvena položaja u nekoj skupini“.

Obilježja ženskog govora