Glazba kao oružje političara
Što se tiče hrvatskih simbioza politike i glazbe, naši se političari mogu barem pohvaliti da nisu toliko krali tuđe pjesme. Međutim, ne mogu se pohvaliti da su koristili upečatljivu i kvalitetnu glazbu u reklamnim spotovima.
Što se tiče hrvatskih simbioza politike i glazbe, naši se političari mogu barem pohvaliti da nisu toliko krali tuđe pjesme. Međutim, ne mogu se pohvaliti da su koristili upečatljivu i kvalitetnu glazbu u reklamnim spotovima.
Svaki tjedan spremamo vam glazbeni čušpajz u kojemu ćemo se baviti svime i svačime što je vezano za glazbu. Već smo pisali o upečatljivim skladbama iz horor filmova, glazbenome geniju Dylanu i vezi Pink Floyda i leteće svinje. Sada je vrijeme da se pozabavimo glazbom i politikom.
Možda se glazbenici i političari nisu uvijek držali ruku pod ruku, ali glazba i politika jesu. glazba je kroz povijest često bila alat za pridobivanje masa pa su se nerijetko i političari služili njome da pridobiju svoje sljedbenike ili one koji će to tek postati. Međutim, nisu to uvijek radili uz odobrenje samih autora pjesama, zbog čega je dolazilo do sukoba. Prvo ćemo se posvetiti američkim primjerima, a potom ćemo našpotati i one hrvatske.
Prvi zlotvor koji je u prošlome stoljeću iskoristio pjesmu za potrebe svoje kampanje je Franklin Delano Roosevelt. Riječ je o pjesmi Happy Days Are Here Again, čiji stihovi nisu baš bili u skladu s onodobnom velikom ekonomskom krizom koja je zadesila SAD.
FOTO: Flickr
Kontroverzne reakcije izazvala je pjesma Born in the U.S.A. Brucea Springsteena. Iako je pjesma posvećena posljedicama Vijetnamskog rata, ona je bila tretirana među mnogim Amerikancima kao domoljubna himna. Pjesma je preplavila američke radioetere u 1984-oj, u periodu kada su predsjednički izbori bili na vrhuncu. Popularnost pjesme potaknula je savjetnika Ronalda Reagana da pita Springsteena bi li Reagan smio koristiti pjesmu za kampanju, što je on žestoko odbio. Unatoč tome, Reagan je iskoristio njegov lik u jednome od svojih predizbornih govora:
– Budućnost Amerike leži u tisućama snova u vašim srcima; leži u poruci nade u pjesmama kojima se mnogi mladi Amerikanci dive: Brucea Springsteena iz New Jerseyja. A moj je posao pomagati da se takvi snovi ostvare – rekao je Reagan u Hammontonu u New Jerseyju, što je pobudilo bijes i razočaranje u Springsteenu koji je od tada govorio protiv Reagana.
Četiri godine kasnije, Geroge H. W. Bush htio se poslužiti pjesmom Don't Worry, Be Happy Bobbyja McFerrina, prvom a capella pjesmom koja je bila broj jedan na Billboardovoj ljestvici Hot 100. Bush je pokušavao pridobiti McFerrina miroljubivom ofenzivom i večerama, no pjevač nije htio olako dati svoju pjesmu na slobodno korištenje Bushu, zbog čega je Bush na kraju za pjesmu kampanje izabrao This Land Is Your Land pjevača Woodyja Guthrieja. Woody je utjecao na mnoge američke kantautore, kao što su Bob Dylan, Johnny Cash, Joe Strummer iz Clasha itd.
Hold on, Obama's comin'. Tako je zvučala Obamina verzija pjesme Sama Moorea Hold On, I'm Comin'. Pjevač nije bio oduševljen izvođenjem njegove pjesme jer, kako je rekao, nije dao podršku Obami te smatra da je njegov glas njegova osobna stvar. Obama je prestao koristiti njegovu pjesmu, no cijela situacija ubrzo je bila zaboravljena. Naime, Moore je održao nastup sa Stingom i Elvisom Costellom na inauguracijskoj zabavi za novopečenoga predsjednika.
Ovakvih primjera ima napretek u Americi, ali nismo ni mi puno bolji. Relativno nedavni slučaj ne veže se uz predsjedničke izbore, ali se veže uz inicijativu U ime obitelji koja je iskoristila pjesmu Intro britanske grupe The xx za svoju promotivnu snimku. U videu mnoge slavne osobe podržavaju ideju da brak bude rezerviran samo za zajednice muškarca i žene. Najzgodniji je element ove priče da članovi grupe zapravo podržavaju istospolne veze, a i pjevačica Romy Madley Croft te basist Oliver Sim su sami gay. Na kraju je udruga tražila javnu ispriku od grupe jer, kako su sami naveli, nisu koristili njihovu glazbu. Možda bi im prošao pokušaj transparentnosti da nisu u međuvremenu uklonili promo video s YouTubea.
Zanimljivo je koliko neke javne osobe troše novca na svoje kampanje (na primjer, Obama je na kampanju potrošio 730 milijuna dolara, dvostruko više od Georgea W. Busha i 260 puta više od Abrahama Lincolna), a problem im je dati novac za glazbu koja će označiti njihov grandiozan ulazak na političku scenu. Nadalje, baljezgaju o nekoj potrebi za međusobnim poštovanjem, a to isto poštovanje nestane kada se ukrade nečije intelektualno vlasništvo za vlastiti uspjeh. Licemjerje na entu.
Što se tiče hrvatskih simbioza politike i glazbe, naši se političari mogu barem pohvaliti da nisu toliko krali tuđe pjesme. Međutim, ne mogu se pohvaliti da su koristili upečatljivu i kvalitetnu glazbu u reklamnim spotovima, stoga nijedna politička kampanja nije iznjedrila pjesmom koja valja. Mnogi su imali trajne posljedice u psihi zahvaljujući zveketanju drvenih štapića Ive Josipovića. Ne možemo baš reći ni da je pjesma HDZ zna Jacquesa Houdeka nešto puno bolje. Možda će jednom političari imati poštovanja prema glazbenicima, a i prema samoj glazbi, pa ćemo možda doživjeti inovativne reklamne kampanje koje nisu konzistirane od ukradene glazbe. Ili od zveketanja štapićima.
