Eksperiment dokazao: Novci nisu uvijek presudni za dobre rezultate na poslu
Jednoličan je i zastarjeo koncept nagrade i kazne. Ideološka teorija koja tvrdi da što je raskošnija i glamuroznija nagrada, to će motivacija za njenu dobit biti efikasnija, nije u skladu sa psihološkim istraživanjima.
Jednoličan je i zastarjeo koncept nagrade i kazne. Ideološka teorija koja tvrdi da što je raskošnija i glamuroznija nagrada, to će motivacija za njenu dobit biti efikasnija, nije u skladu sa psihološkim istraživanjima.
Svaki novi tjedan započinjemo motivacijom u većoj ili manjoj mjeri, a ovoga tjedna projekt Predvidljivo iracionalni započinjemo upravo pojašnjenjem same motivacije i njezina psihološkog aspekta. Kao sila koja izaziva određeno ponašanje ljudi, vrlo često je nepredvidljiva i zato je potrebno istražiti faktore koji na nju utječu kako bismo mogli posegnuti za njom u bilo kojem trenutku kada nam je potrebna.
Stara je pretpostavka da je novčana ili materijalna nagrada najsnažnija motivacija koja može potaknuti svakog pojedinca da obavi rad koliko god on bio dosadan ili naporan. To je daleko od cijele istine. Zahvaljujući brojnim eksperimentima kroz proteklih pola stoljeća i sam izvor onoga što nas tjera da radimo ono što radimo sada nam je mnogo jasniji.
Evo kako su ukratko izgledali ti eksperimenti. Određenom broju studenata dati su različiti zadatci. Kako bi se testirala hipoteza da novčana nagrada pobuđuje motivaciju, svaki bi ispitanik dobio određenu svotu novca na temelju uspješnosti rješavanja niza zadataka. Trećina najboljih dobila bi najviše novca, srednja trećina dobila bi nešto manje, dok bi zadnja trećina dobila najmanje ili ništa uopće. U slučaju mehaničkih zadataka, hipoteza se ispostavila točnom. Što je obećana nagrada bila veća, to su zadaci bili bolje izvršeni. Ipak, kada su u pitanju bili kognitivni zadaci, ishod je bio puno drugačiji: veće nagrade uzrokovale su lošiji uspjeh na zadacima. Kako je to moguće?
Ispostavilo se da materijalne nagrade ipak nisu najbolji motivator za svaku vrstu posla. Kod onih koji zahtijevaju mehaničke sposobnosti, odnosno kod onih poslova koji se sastoje od jasnog slijeda pravila kod kojih nije potrebno kritičko razmišljanje, princip novčanog nagrađivanja za bolje obavljeni rad funkcionira. Kod kognitivnih zadataka, situacija je suprotna. Oni, naime, zahtijevaju pozornost, duboko razmišljanje, kreativnost i druge procese koji se odvijaju u mozgu. Ako smo predvođeni nagradom, odnosno ako izvršavamo nešto protiv svoje volje samo radi nagrade, naša sposobnost pronalaska rješenja kognitivnim putem pada. Novčane nagrade same po sebi suze naš spektar razmišljanja te tako nesvjesno tragamo za rješenjem unutar veoma ograničenog prostora. To predstavlja problem kada rješenje treba biti inovativno. Dakle, u slučaju obavljanja rada zbog naše ljubavi prema poslu ili zbog našeg vjerovanja da ćemo time učiniti nekakvu dobrobit ostatku društva, naš je mozak u mogućnosti pomoći nam da ostvarimo željeni uspjeh.
Ovo je predstavljalo manji problem za 20. stoljeće, no sada, u 21. stoljeću, mnogi poslovi zahtijevaju detaljnu analizu, kritičko razmišljanje i inovaciju. Za sve te poslove visoka plaća može biti poticaj odabira karijere, ali istovremeno ne jamči uspjeh onih koji su predvođeni izrazito velikim brojkama na isplatnom računu. Iz ovoga je bitno izvući nepredvidivost motivacije. Ako smo potaknuti čisto materijalnim stvarima, sam cilj našeg rada, koji je dobitak nagrade umjesto dobro obavljenog posla, može nas oslijepiti i omesti u napredovanju prema njemu. U suprotnome, ako se motivacija nalazi u samome radu te nam je konačni cilj kvaliteta izvršenog posla naspram pozitivnog potkrjepljenja, omogućen nam je sav potencijal našeg mozga kako bismo što efikasnije obavili posao u koji smo se upustili.
