Život u Češkoj i kulturne različitosti
Godišnje više od 15 000 studenata diljem svijeta odluči provesti dva mjeseca u nekoj stranoj zemlji, volontirajući na nekom društveno odgovornom projektu. Monika je još jedna studentica iz Osijeka koja se odlučila na jednu od volonterskih AIESEC praksi. Gdje je bila i što je točno na praksi radila, pročitajte u nastavku!
Godišnje više od 15 000 studenata diljem svijeta odluči provesti dva mjeseca u nekoj stranoj zemlji, volontirajući na nekom društveno odgovornom projektu. Monika je još jedna studentica iz Osijeka koja se odlučila na jednu od volonterskih AIESEC praksi. Gdje je bila i što je točno na praksi radila, pročitajte u nastavku!
Godišnje više od 15 000 studenata diljem svijeta odluči provesti dva mjeseca u nekoj stranoj zemlji, volontirajući na nekom društveno odgovornom projektu. Monika je još jedna studentica iz Osijeka koja se odlučila na jednu od volonterskih AIESEC praksi. Gdje je bila i što je točno na praksi radila, pročitajte u nastavku!
Život u Češkoj
Još jedna akademska godina brzo je proletjela. Došlo je ljeto. I ovoga puta odlučila sam se za AIESEC opciju, tj. provođenje ljeta u inozemstvu, s ljudima iz različitih dijelova svijeta volontirajući na određenom projektu. S obzirom na dosadašnje iskustvo, bilo mi je puno lakše pronaći prikladnu praksu, iako su se i ovoga puta izbori mijenjali sve od Portugala, Poljske i Bugarske pa do Češke. I tako sam na kraju završila u Ostravi u Češkoj Republici, gradu s oko 300 000 stanovnika, koji se nalazi 30-ak km od poljske granice. Avantura je započela 1. srpnja.
Samo putovanje bilo je naporno jer ne postoji direktna prometna povezanost. Međutim, uz nekoliko transfera, uspješno sam stigla u Ostravu u večernjim satima. Smještena sam bila u studentskom domu s još 11 volontera. Predstojećih nekoliko dana proveli smo upoznavajući se međusobno i s projektom.
Riječ je o jezičnom projektu SPEAK, fokusiranom na učenje stranih jezika te prezentiranju vlastite kulture studentima i učenicima. Ukratko, bila sam učiteljica engleskog jezika. Specifičnost je ovoga projekta u tome što su volonteri imali potpunu slobodu prilikom organiziranja nastave i drugih aktivnosti. Svakom volonteru bila je dodijeljena grupa djece i mladih u dobi od 13-19 godina starosti, a svaka grupa imala je vlastitu učionicu sa svom potrebnom opremom. Za mene je bio poseban izazov osmisliti nastavni program i aktivnosti prikladne njihovoj dobi te stupanju znanja engleskog jezika.
Dnevni raspored
Radni dan započinjao je u 10 h, kada smo imali jutarnju grupu, a završavao je oko 17 h s poslijepodnevnom grupom. Vrijeme poslije ručka bilo je rezervirano za predstavljanje vlastite kulture i države te razna natjecanja. Dakle, svaka grupa morala je ispuniti natjecateljske zadatke najbolje što je mogla te ih prezentirati na zajedničkome druženju. Tu je bilo svega: od osmišljavanja predstave, plesa, pjevanja, snimanja skečeva pa sve do sportskih natjecanja. To je ono što je projekt činilo posebno zanimljivim i davalo mu dašak energije. Djeca su bila posebno vesela i zainteresirana za takav način rada jer nisu bila izložena tipičnom nastavnom programu i predavanjima. Odlazak na bazen, igranje golfa i tenisa, nastava u prirodi te kratki izleti, također su bili sastavni dio ljetne škole. S psihološke strane, jako je teško raditi s djecom te održavati njihovu pažnju i zainteresiranost. Međutim, povratna informacija koju sam svakodnevno dobivala od njih, a to je njihov napredak i trud te aktivno sudjelovanje u svim aktivnostima, činila mi je posebno zadovoljstvo u radu s njima.
No, što je sa slobodnim vremenom? Pored svakodnevnih izlazaka i druženja, tijekom sredine projekta dobili smo pauzu od 10 dana, koju smo iskoristili za putovanja. Tako sam imala priliku uživati u ljepotama Praga, Krakowa, Varšave, Katowica, Bratislave, Brna, Beča te još nekih manjih mjesta u okolici Ostrave. Bogata povijest, kultura, gastronomija, a posebice ljudi, ono su što je činilo svaki grad posebnim na svoj način.
Kulturna obilježja Češke
Da su Česi poznate pivopije, u to sam se i sama uvjerila. Međutim, osim njihovog strastvenog načina ispijanja piva, na mene su ostavile dojam još mnoge zanimljivosti o njima i njihovom načinu života. Posebno me je zaintrigirala činjenica da prilikom rođenja djetetu mogu dati samo ime koje su unaprijed odabrali sa službene liste imena, a ukoliko žele neko drugo, moraju tražiti dopuštenje vlasti. Također, prilikom rođenja ne mogu promijeniti izbor.
Prilikom rođenja žene dobivaju očevo prezime, a udajom uzimaju muževo, a po samome prezimenu vrlo je lako razlikovati ženske od muških osoba. Razlika je u tome što ženska prezimena dobivaju najčešće nastavak –ova. Npr. ako se otac ili muž preziva Novak žena će biti Novakova. Ukoliko žena želi zadržati svoje prezime prilikom udaje, mora za to dobiti službeno dopuštenje.
Iako su Česi na prvi dojam pomalo hladan narod i ne toliko otvoren prema strancima, ipak sam se osjećala kao kod kuće. Ljubaznosti i međusobnog razumijevanja nije manjkalo, a sličnost jezika olakšavala je komunikaciju jer određen broj mladih, a pogotovo starijih, nisu dobri poznavatelji engleskog jezika. Međutim, sve ovo prethodno rečeno ne vrijedi za Prag, koji je top turistička destinacija. Prirodne ljepote i arhitektura uvelike su me podsjećale na Hrvatsku, stoga mjesta kulturalnom šoku sveukupno nije ni bilo.
Prilagodba sredini
No, tu je ipak onaj emotivni šok. Prilagoditi se zajednici nepoznatih ljudi i dijeliti s njima svakodnevicu pravi je izazov. Sobu sam dijelila s djevojkama iz Mongolije i SAD-a. Tu su još bili i volonteri iz Tunisa, Turske, Mexica, Kanade, Mađarske, Poljske, Austrije i Francuske. Jako različite, jako daleke kulture, bile su mi nadomak ruke, tj. njihovi reprezentativni primjerci, kako ih od milja zovem. Puno toga naučila sam od svakoga od njih, a svaka predrasuda i nejasnoća bila je razriješena. Iako je svaki od nas bio različitog karaktera i životnog uvjerenja, ipak smo u jednoj stvari bili ujedinjeni - svi smo dijelili strast prema putovanjima, otkrivanju novoga i otvorenosti prema različitim kulturama i ljudima. Tu nam je jezik bio isti. Upravo je stoga i bio pravi užitak živjeti i raditi u multikulturalnom okruženju, barem i nakratko.
U potpunosti sam zadovoljna svojim iskustvom jer sam postigla i profesionalni i osobni razvoj. Naravno da nije sve savršeno kako zvuči jer smo ipak udaljeni od obitelji i bliskih osoba te je prirodno da nam nedostaju i da se osjećamo na trenutke depresivno. No, i to je bio jedan od mojih ciljeva. Maknuti se iz svoje ˝ugodne zone˝ i testirati sebe i svoje sposobnosti u nepoznatome okruženju. I koliko god mi je bilo teško, u glavi sam si neprestano ponavljala ciljeve zbog kojih sam došla. Nije sve u hedonizmu. Treba iskoristiti svaku priliku koja nam se nudi, a to su svakako i nova znanja i vještine. Mislim da sam tijekom ove prakse uspjela spojiti ugodno s korisnim te izaći iz svega kao zrela osoba, puna iskustava i pozitivne energije koju sam spremna dijeliti s ostatkom svijeta. Izašla sam kao osoba kojoj su vrata svoga doma otvorili ljudi iz Tunisa, Mexica, Turske, Austrije, SAD-a, Poljske, Češke, Francuske, Kanade i Mađarske. A što je najvažnije, izašla sam kao osoba motivirana za novu avanturu.
