„U privatnom životu slušamo isključivo turbo folk i ništa drugo“

Bend Repetitor nastao je 2005. godine i čine ga Boris Vlastelica, Milena Milutinović te Ana Marija Cupin. Prva studijska pjesma Ja pet je tjedana provela na prvome mjestu liste domaćih singlova Radija B92. Već 2007. godine osvajaju prvo mjesto na pulskom Art&Music Festivalu, a nakon toga, 2008. godine izdaju svoj prvi album Sve što vidim je prvi put te 2012. novi album Dobrodošli na okean. 

Krajem prošle godine izdali su novu pjesmu Beskraj, a ove godine slave deset godina na sceni i trenutno rade na novome albumu. Povodom njihovoga koncerta na 14. Tabor Film Festivalu razgovarali smo s vokalom Borisom Vlastelicom koji nam je otkrio anegdotu s koncerta, kako teče rad novoga albuma te što možemo očekivati na festivalu.

Sjećate li se kako su izgledale vaše prve probe? Jeste li očekivali da ćete postići ovakav uspjeh?

Sjećamo se dobro naših prvih proba. Nismo imali nikakvo predznanje, ja nisam znao ni upaliti pojačalo pa sam zvao lika da mi pomogne, ali odmah je bilo to to i čim smo se nas troje skupili, ja više nisam imao sumnje da smo dobri i da će se to primjetiti.

Često imate svirke u Hrvatskoj, a ove godine vaša turneja obuhvaća i Rusiju, Francusku, Austriju te mnoge druge zemlje. Kakav je osjećaj pjevati pred publikom u inozemstvu koja ne razumije vaš tekst?

Identičan, nema nikakve razlike, osim što se manje stresiram ako promašim tekst. Ako i postoje razlike u reakcijama publike, vrijede više za gradove i krajeve, nego za zemlje i države. Ono kao negdje su tvrđi, negdje mekši ljudi, negdje ih treba zagrijati, negdje već ključaju kad dođeš. Ali ni na domaćim koncertima pola puta ne razumiješ tekst tako da to ne pravi neku preveliku razliku.

Postoje li neke anegdote s koncerata, festivala koje biste podijelili sa čitateljima?

Ima ih previše, mnoge nisu za javnost, ali recimo, kad smo svirali prije koju godinu na EXIT-u u jako dobrom terminu na velikoj bini, shvatio sam pola sata prije koncerta da mi je oprema ostala na obližnjoj planini u nekoj vikendici, a nije bilo puno šanse da se tamo stigne na vrijeme. Naš prijatelj Janko sjeo je u auto i pojurio, skupilo se 5-6 tisuća ljudi u publici, najviše do tada za nas, i čekaju da krene koncert, a ja čekam da se Janko pojavi ili bar javi, skupljam neku opremu od drugih bendova, improviziram. Janko se vratio u sceni kao iz filma gdje dižem ruku da odsviram prvi ton i započnem koncert na tuđoj opremi i tuđem zvuku i čujem njega kako viče i trči sa onim stvarima i spašava dan. Hvala Janko, ne želim da znam kako si vozio da stigneš.

Objavom  singla Beskraj najavili ste svoj treći album koji izlazi ove godine, kako teče rad na istome s obzirom na to da ste često na putu?

To je definitivno usporilo rad na samim pjesmama jer nemamo tour bus da u njemu blejimo i pravimo stvari usput. Ili bar kamp-kućicu. Od nove godine do sad malo smo usporili koncertni ritam kako bi malo svirali u prostoriji sami  i odmah su nastale neke pjesme koje smo, uz ove što već sviramo uživo, sad snimili, i to treba na jesen da izađe kao album od 8 pjesama.

Koliko će se vaš novi album razlikovati tekstualno i glazbeno od prethodna dva?

Jedva čekamo i mi saznati. To se vidi jasnije tek kad je gotovo i kad možeš napraviti korak untrag i sagledati stvari. Zasad primjećujem da ima i ljubavne tematike u tekstovima što je novost.

Tko je najviše zaslužan za tekstove? Stvarate li pjesme zajedno ili svatko ubaci nešto svoje?

Uglavnom ja pišem tekstove, ali pisala je i Ana-Marija, recimo za Dostupni i laki, Biću bolji, Laka zabava, a na novom albumu je i Milenina jedna. Pjesme radimo zajedno, netko počne nešto pa se ostali uključe. Nekad nešto nastane i kod kuće.

Osim novoga albuma, ove godine slavite i deset godina na sceni, pripremate li nešto posebno povodom toga?

Ne, uvijek su mi bili malo degutantni ti jubileji kad se pretjerano to forsira. Poslije deset godina bendovi se obično izduvaju, zvuče duplo gore nego prije 10 godina. Ja se osjećam kao da smo se skupili prije dvije godine i evo sad smo na početku. Ne osjećamo se dovoljno staro za jubileje, ali eto stiglo nas je deset godina. Razmišljali smo da napravimo spot za Ja jer kao prvi singl puni 10 godina, pa eto.

Čime se još, osim stvaranjem glazbe, bavite ? Što slušate u privatnome životu?

Hustleujemo kako i gdje možemo, a Ana-Marija je dio kolektiva koji je od neke stare vojne zgrade napravio društveni centar Kvaka 22. Bend je većina onoga što radimo, na ovaj ili onaj način. U privatnom životu slušamo isključivo turbo folk i ništa drugo.

Uskoro vas očekujemo na Tabor Film Festivalu. Preferirate li više nastupe po dvoranama ili na festivalima? Što možemo očekivati od vaše svirke, osim da će biti žestoka?

Najviše volimo nastupati  u punim klubovima, ali prija i kada se početkom ljeta izađe iz njih malo na festivalski zrak. Ne treba ništa očekivati, samo se pojavite.