Ovo jutro probudila sam se u... Turskoj, dio 3.

Zonguldak, grad na Crnom moru, bio je praktički prvi grad u euroazijskoj državi u kojem sam boravila, i to u sklopu projekta o odnosima mladih i starijih ljudi. Tada nisam imala nikakvu posebnu unaprijed određenu sliku o Turskoj.

Najzanimljiviji dio bio mi je taj projekt, tim prije što sam znala da ćemo posjećivati bolnice i staračke domove (tako vam je to kad ste medicinar ili medicinska sestra :). S obzirom na to da sam na projektu bila lider hrvatske grupe, trebala sam dati intervju za turske novine. Pitali su me da navedem što mi se najviše svidjelo u Turskoj. Rekla sam: – Zalasci sunca, bolnica i starački dom.

Eh, da mi je bilo znati da ću tri godine kasnije trebati razdvajati članak o Turskoj u 3 dijela jer sve zanimljivosti i ljepote nemoguće je svrstati u jedan...

Zapravo je taj projekt bio odlična prilika za konkretno uočavanje razlika između naše i turske kulture. U hotelu svi muškarci s „I Am Gonna Catch You“ osmijehom, žene u kuhinji oduševljene što vide nas strance (i svaka bi me za kćer), a ja naokolo sa znatiželjnim veselim pogledom.

Jedne večeri frend Bruno i ja odlučili smo se prošetati do stijene s pogledom u daljinu. Nismo se vratili više od sat vremena, a već je nastala panika u turskim glavama. Prvo im je bilo u glavi da smo zasigurno par koji je otišao u potragu za privatnošću, a drugog nije bilo (teško je shvatiti da zaista postoji muško-žensko prijateljstvo, ali hajd', ni kod nas to nije uvažena teorija). Samo panika. Dobro, hajde,  do te stijene trebalo je proći omanjom šumom. Kakogod, kad smo se vratili, upoznala sam se i s očima koje me i dan-danas vraćaju u Tursku (doslovno:).

Par dana kasnije, kako je bio svibanj i relativno toplo u zraku (punih 15 stupnjeva?), a u moru još toplije (10?), Hrvati su odlučili umočiti svoja stopala i tijelo u Crno more. Ja sam se zaustavila na koljenima i nastavila sa sunčanjem na +15. Stanovnici Republike Turske nastavili su s grijanjem u kaputima.

Pri posjetu staračkom dobu i kod intervjuiranja ljudi u gradu, u razgovoru sam shvatila koliko su im jake obiteljske veze. Ma i da su svi međusobno posvađani, kad je nekome potrebna pomoć, dobit će je. Izuzev situacija ako žena vara muža; tada umjesto pomoći možete lako zaraditi metak. Kad muškarac vara, to je normalnije jer jelte on je muško i oni imaju veću potrebu. Fakat mi nikad neće biti jasna ta psihologija muško-ženskih odnosa.

Starački dom je, kako su nam rekli, besplatan za sve i svatko tko nema nikog da se brine o njemu ima pravo postati štićenikom doma. Bila sam iznenađena aktivnostima obogaćenog doma: od velikih soba, dnevnih boravaka, do dovoljnog broja medicinskog i nemedicinskog osoblja koje se brine o njima... 
E, znate što? Oni vam tamo imaju parkove sa spravama za vježbanje za starije ljude... Usred grada! Baš kao što mi imamo parkove s toboganima i ljuljačkama za malu djecu.

Amasra

Nedaleko od Zonguldaka nalazi se priobalni lučki gradić Amasra, jedno od najljepših mjesta gdje sam bila. Idealno za šetnju i opuštanje. Čula sam da se u blizini nalazi otočić pun crnih zečeva koji dolaze na obalu čim vide brod. U tom gradu nije se dogodilo ništa posebno, osim da mi je prijateljica Kate, vegetarijanka, kao pravi vegetarijanski obrok u restoranu dobila kilu janjetine. Nas dvoje – troje oko nje je slavilo i smijalo se, ali njoj nije bilo toliko smiješno. Pitam se zašto...

Hajde da sad krenemo južnije od Zonguldaka, preko Ankare i još par gradova, do grada Mersina na samom jugu u blizini Sirije.

Negdje na putu nalazi se grad Bolu, a u blizini grada park prirode, i to takav da sam se poželjela zadržati u onoj maloj kućici u snijegu cijele zime. Vani snijeg, zaleđeno jezero Abant, zimzelena stabla, a vi sve to promatrate iz kutka sobe kraj kamina uz dah vatre... i dobar suđuk :D. Evo, pogledajte samo fotografije ispod.

Ankara

Sav taj lijep ugođaj u Turskoj prestaje dolaskom u glavni grad. Došla sam da obavim sastanak prije jednog projekta. Organizatori su nas kao trebali odvesti da vidimo najbolje što Ankara može ponuditi. Najdosadniji glavni grad koji sam ikad posjetila, a posjetila sam ih sigurno 40-ak. Ako se nađete tamo, pravac u muzeje.

Sivas

Na spomen odlaska u Sivas, svi Turci ostali bi šokirani: – Pa što ćeš ti tamo? – Jesi li svjesna gdje ideš? – Nemoj se zezati. – Haha, daj ne laži.

Onda dođem tu i dalje nikom nije jasno zašto. Oni ne znaju ni zašto oni tu žive, a kamoli zašto ste vi došli. Vjerujte mi, nije dosadnije od Ankare. Znate one pse koje krasi 75 cm visine i 60 kg težine, kangalske? Pas koji potječe iz Sivasa. To je pas čije štene želite toliko izgrliti i izljubiti, no kad se okrenete i shvatite da mama ili tata kangal stoje u blizini vas, tada ne umirete od straha jer ste vjerojatno već umrli.

Tamo sam imala priliku vidjeti prijatelja Ömera (uz ime Muhamed, mogla bih reći drugo najčešće) kako ponosno igra cirit, stoljećima staru tradicionalnu tursku sportsku igru na konjima. Igra se na otvorenom, a bodovi se osvajaju tako da se baca tupo drveno koplje na protivničku momčad. U slučaju da je pogođen konj, dobiju se negativni bodovi.

Malo pomalo, lutajući Turskom, nađoh se i pokraj drugog po veličini jezera u Turskoj – jezera Tuz. Tuz znači sol. Slano jezero. Usporedbe radi, Mrtvo more ima salinitet od oko 33%, jezero Tuz 32,9%, a Sredozemno more tek oko 3%.

Napokon Mersin! Grad od pola milijuna ljudi na jugoistoku. Prije dolaska ponovila se situacija iz Istanbula kod upita o smještaju. Naime, jednom prilikom raspravljali smo o veličini stanova u Turskoj. I netko komentira da ćemo otići do stana njegovog prijatelja, ali da stan nije nešto posebno velik, pa da ne budemo razočarani. Nije nešto posebno velik? HA?! Upravo smo ušli od stan od više od 100 kvadrata u kojem živi jedna (j-e-d-n-a) osoba. U Hrvatskoj, ono, imaš stan od 50 kvadrata za obitelj i sretan si. Točnije, trenutno si sretan ako uopće imaš garsonijeru. Oni svi imaju velike stanove s obaveznim tepisima u baš svakoj prostoriji, raznoraznim ukrasima po zidovima, tlu, plafonu, kupaonici, sobi... Prije ulaska u stan obavezno je skinuti cipele. Na to mi se bilo preteško naviknuti. Znate, voda je skupa za pranje nogu svaki tjedan. Zezam se, zezam... Nema straha, ne smrdim :P.

Anyway, da se vratimo na pravi Mersin koji me podsjetio na Split. Budući da je Sirija blizu, a stanje u Siriji je takvo kakvo je, svaki drugi automobil u Mersinu sirijskih je registracija. Ljeto 2014. pretežno sam provela bez kupanja u moru, pa sam bila presretna kad sam u listopadu u Mersinu napokon zaplivala, a bila sam još sretnija kad smo otišli u ribolov. Ako se dobro sjećam, ulovili smo popriličan broj riba… Zaokružit ćemo ga na nula. 

Pedesetak kilometara dalje nalazi se Kizkalesi (Maidenov dvorac) koji zauzima cijeli jedan mali otok. Nešto još dalje otišli smo vidjeti dvije velike vrtače na Taurskom gorju: Cennet (raj) i Cehennem (pakao) te Astım Mağarası (u prijevedu špilja astme). Za navedenu špilju se vjeruje da je dobra za ljude s astmom i da ostvaruje ono što zaželite na ulazu.

P.S. U Mersinu su najbolji tantuni (začinjena, sitno narezana, pržena janjetina u lavašu s malo pamukovog ulja) koje sam jela. Ako odete do obližnjeg grada Adana, probajte moj najdraži Adana kebab.

Preselimo se na sam istok Turske.

Çanakkale – grad u kojem sam se ošišala za 20-ak kuna. Najbliži veći grad u blizini Troje. Troja je grad koji je 10 godina bio pod opsadom, a na kraju ga je osvojila grčka vojska, i to pod vodstvom kralja Agamemnona. Prema Homerovoj Ilijadi, razlog Trojanskog rata je otmica Helene, kraljice iz Sparte.

 

Izmir. Slovi kao jedan od najliberalnijih gradova. Rekla bih da je to uistinu tako zato što nisam doživjela situaciju koju sam opisala u prošlom članku (Ovo jutro sam se probudila u.... Istanbulu!). Čim dođete primijetite da se ljudi otvorenije odijevaju, a većina cura je u visokim petama. 15 minuta od centra pronaći ćete Asansör (lift) izgrađen 1907. Otiđite na vrh i uživajte u lijepom pogledu na grad. Sat vremena od Izmira je antički grad Efez u kojem se nalazi i kuća Blažene Djevice Marije.

Jedno od dražih manjih mjesta, preciznije sela, mi je Şirince. Koliko sam tu tek probala različitih voćnih vina (po čemu je i selo poznato), no nema do vina od šipka. Najbolje je uzeti paletu malih čašica vina (kao kod nas rakija) i sve probati. Ali pripazite, jer vino kao vino... Znate što slijedi...

Ako imate bilo kakvih pitanja, obratite mi se na Facebook fan stranici Anica: This morning I woke up in?.