„Najviše mi smeta kad vidim koliko mojih vršnjaka odlazi iz Hrvatske“
Mlada splitska glazbenica izuzetno je uspješno debitirala na hrvatskoj sceni albumom „Barren Land“. Hladnokrvno ironične opservacije o društvenim problemima rijetke su ostavile ravnodušnima, stoga smo popričali s Billie o snimanju, albumu, društvu i planovima.
Mlada splitska glazbenica izuzetno je uspješno debitirala na hrvatskoj sceni albumom „Barren Land“. Hladnokrvno ironične opservacije o društvenim problemima rijetke su ostavile ravnodušnima, stoga smo popričali s Billie o snimanju, albumu, društvu i planovima.
Hrvatska glazbena scena ima novu zvijezdu! Mlada splitska kantautorica Billie Joan, pravim imenom Ivana Pezo, objavila je 20. travnja svoj prvi album Barren Land koji je pobrao mahom odlične kritike. Billie Joan razoružava ogoljenom emocijom i jednostavnim aranžmanom – s akustičnom gitarom (tek povremeno čuju se usna harmonika i klavir) i predivnim glasom, ona u svojim pjesmama slika suvremeno društvo i sve njegove anomalije, tek nas povremeno puštajući u svoj intimni svijet i vlastite nesigurnosti.
Album je izdala izdavačka kuća Juda Records s Milom Mijačem iz grupe M.O.R.T. na čelu, a Billie je odradila i veoma uspješne promocije u zagrebačkom klubu Vinyl te splitskom Chillton baru. Nakon nedavnog nastupa na Ego Free Festivalu proćaskali smo s Billie o iskustvima sa snimanja, tematici albuma, njezinu viđenju društva i planovima za budućnost.
Nedavno si objavila svoj prvi album, Barren Land, koji je pobrao jako pozitivne kritike. Jesi li zadovoljna svojim debijem? Kako ti je sjela atmosfera snimanja u studiju?
Jesam, točno onako kako sam zamislila, tako je album i ispao. Na atmosferu se nije bilo teško naviknuti, album je sniman u Sinju, u kućnom studiju Mile Mijača, okruženje idealno za prvo studijsko iskustvo. No, moram napomenuti da nije bilo nimalo klasično, idealan se zvuk nalazio u dnevnom boravku, razvukli smo žice po hodniku i dovikivali se, kada da počnem, kada da prestanem svirati... U tome je bila sva čar, čini mi se.
Jesi li zadovoljna suradnjom s Juda Recordsom? Prema zvuku albuma reklo bi se da je suradnja s Milom bila pun pogodak, da je razumio tvoj senzibilitet?
Dugo sam čekala da nađem nekoga tko bi to izveo onako kako želim. Bilo je mogućnosti za suradnju i prije, ali čim osjetim da netko slijedi svoju viziju o tome kako bih ja trebala zvučati, ohladim se. To s Milom nije bio slučaj, najviše zbog otvorenog razgovora prije nego što smo se upustili u snimanje.
Album je poprilično ogoljen – akustična gitara i predivan, neobičan vokal. Iako je većina pjesama društvene tematike, ima i nekoliko veoma intimnih. Što Billie Joan inspirira, kako uspijeva tako snažno prenijeti emocije u pjesme?
Mislim da ima velike veze s činjenicom da sam dugo čekala na tu priliku, ima pjesama koje su davno napisane pa se, pretpostavljam, taj odušak i olakšanje osjeti na albumu.
I vizualni materijali poput omota albuma i promotivnih slika odaju dojam pustoši i usamljenosti. Znači li to da si i u ovom aspektu imala jasnu viziju kojom si htjela naglasiti tematiku albuma?
Zapravo, i slike su nastale dosta davno. U vrijeme kada su slikane, nisam imala jasnu viziju što s njima. Tek sam po završetku albuma s prijateljicom, koja mi je ujedno i fotograf, prošla kroz sav materijal koje smo skupile tijekom godina. Jedan dio toga čini i moja ljubav prema vlakovima i željeznici, a za ogoljenu pustoš zaslužna je Ana, fotografkinja koja vidi ljepotu i u nelijepim, zapuštenim krajolicima.
Barren Land, FOTO: Facebook
Barren Land, kako mu i ime govori, donosi poprilično turobnu sliku hrvatskoga društva. Iako na albumu upućuješ žustre kritike raznim osobama i konceptima, činiš to s fantastičnom, sarkastičnom mirnoćom u glasu. Ostaješ li i inače mirna na društvene anomalije o kojima pjevaš? Kako vidiš današnje društvo? Što ti smeta u njemu?
Pišem ono što osjećam i ono što vidim kao promatrač sa strane, a najviše mi smeta kad vidim koliko mojih vršnjaka odlazi iz Hrvatske. Još mi je gore kad shvatim da nemam argumenata u korist ostanka u jalovoj zemlji.
Kako je biti glazbenik u Splitu? Podržavaju li se splitski glazbenici međusobno? Može li se glazbenik, a osobito kantautor, dobro promovirati u gradu?
Međusobno se podržavamo, ali trebaju nam kafići koji nisu samo kafići, nego i mjesta za open mic večeri, trebaju nam portali i glazbeni kritičari, trebaju nam festivali kao nedavni Ego Free Festival na Turskoj kuli... Publika je tu, scena je tu, čeka na pomak.
Misliš li da bi ti bilo jednostavnije da imaš prateći bend? Zanima li te uopće, nakon dosta iskustva s raznim bendovima, takav oblik nastupanja?
Da i ne. Kad vidim koliko energije proizvede bend, poželim biti dio toga, ali biti sam svoj šef i sam o svemu odlučivati nije nimalo loše, dapače... Tako da ne znam, ako se prisilim na kompromise, moram i profitirati.
Sigurno je rano misliti o tome, no kakvi su planovi za dalje? Koncerti? Inozemstvo? Kakvu poetiku možemo očekivati u novim pjesmama? Hoće li i Billie zapjevati o ljubavi (smijeh)?
Plan je što više svirki jer se za inozemstvo treba dobro pripremiti. Iako nove poetike imam, nije još ulaštena i spremna, a ako zapjevam o ljubavi, nastojat ću da bude pozitivno, sa što manje sarkazma. Pokušat ću, ništa ne obećavam.
Za kraj, da si na jedan dan ministrica i moraš osnovati Odbor za demografsku obnovu Hrvatske, koje bi kolege sa scene u njega stavila?
Odbor za demografsku obnovu činila bi Juda Records familija, naravno.
