INTERVJU: Kad je za vrijeme studiranja rodila, Katarina je odlučila srušiti stereotipe i biti majka kakva je i studentica – odlična!

Katarina Brajnović bila je sasvim obična studentica hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru. Na početku studija iz rodnog se Obrovca preselila u Zadar i ondje marljivo čitala, učila i obavljala sve studentske obaveze. Sve dok se nakon treće godine studija nije udala, nakon četvrte rodila djevojčicu Matildu te nastavila studirati kao da se ništa nije dogodilo. S obzirom na to da studenti s djecom nisu čest prizor i da privlače pažnju, bilo pozitivnu bilo negativnu, porazgovarali smo s Katarinom ne bismo li saznali kako je to istovremeno biti majka i studentica, što o tome misli okolina i ono studentima najzanimljivije, kako je uz bebu uspjela nastaviti studirati.

Katarinina je kći Matilda nedavno proslavila prvi rođendan, a nas je zanimalo što se u toj godini za nju promijenilo.

– Sve, ali doslovno! Kada to roditelji kažu, zvuči poput klišeja, ali to stvarno je tako. Rutina spavanja, prehrana, obavljanje kućanskih poslova, izlasci iz kuće, društveni život, bračni život, odnosi s ljudima općenito, sudjelovanje u župnom zboru (sviranje), hobiji, ispunjavanje obaveza, posebno onih na fakultetu. Imati dijete je potpuno nova stranica u životu i kao da si započela pisati neku sasvim novu knjigu, a ne samo stranicu.

Nakon što je rodila, preselila se natrag u Obrovac, pa je na predavanja u Zadar morala putovati 45 kilometara u jednome smjeru. Taj zadatak sam po sebi nije jednostavan, pogotovo kada imate novorođenče. Kako bi nesmetano nastavila studirati, Katarina se još za vrijeme trudnoće konzultirala s profesorima o uvjetima svog daljnjeg studiranja. Profesori su joj, kaže, izašli u susret što se tiče dolazaka i ako bi mijenjala termin seminarskoga izlaganja i slično. Ali samilost ni sama ne bi dopustila jer za svoju dvojku uvijek može naučiti.

Na jednom ispitu ocjena joj je bila između, pa joj je profesorica dala veću ocjenu jer zna da bi se puno bolje pripremila da nisu takve okolnosti. Katarina višu ocjenu nije htjela prihvatiti, ali profesorica ju je upisala. Ne želi to jer je njena odluka imati dijete i studirati te je svjesna da se s takvom situacijom mora znati i nositi, a ne očekivati da će joj netko nešto na lipe oči dat', pogotovo jer ne voli stereotipe i voli ih rušiti pa tako i u vezi studiranja uz malo dijete želi dokazati da se sve može!

Osim u profesionalnom smislu bilo je profesora koji su Katarini pomogli savjetima i podrškom:

– Jedna profesorica me iznimno ugodno iznenadila jer mi je izašla u susret prvenstveno kao čovjek, a onda i kao profesor. Izdvojila je vremena za razgovor još dok sam bila trudna da objasni sve one pravne mogućnosti koje zadarsko sveučilište pruža, a zatim mi je dala osobne savjete i moralnu podršku. Da nije bilo nje, uz još nekoliko osoba, tko zna bih li se ikada vratila studiranju. Ona se tako postavila najprije jer je i sama bila u sličnoj situaciji, tako da nije bez veze reći da kad dijelimo slično osobno iskustvo, puno bolje razumijemo situaciju i puno učinkovitije možemo pomoći i dati savjete.

S profesorske je strane kroz cijelo to iskustvo bilo i drugačijih komentara. Naime, jedan se profesor dok je bila trudna pokušavao opravdati i tvrdio da ju neće pustiti na ispitu samo zato što je trudna pričajući općenito dogodovštine s trudnim studenticama, no takav pristup nije bio opravdan s obzirom na to da ga Katarina nije ni tražila i za kakvu poštedu zbog svoje trudnoće.

VEZANO

Povodom Svjetskog dana djece, mališani su pisali odraslima, evo što su im poručili

---

Nakon Matildina dolaska na svijet, osim rasporeda, promijenio se i Katarinin pogled na čitav proces studiranja. Katarina tvrdi kako više ne može kao prije učiti po pet sati u komadu jer kada je dijete gladno ili ga treba presvući, nema čekanja niti jedne sekunde. Sebi možeš ručak pomaknuti za pola sata, sat vremena, ali djetetu nikako. Mlada majka napominje da se samo treba priviknuti na nov način organizacije i neke stvari žrtvovati, pa tako ispit nećete spremati za neku bolju ocjenu, već samo za prolaz, ostavit ćete suđe za pranje sutradan, preskočiti usisavanje i slično. Ponekad joj je žao što neke stvari za faks napravi na brzinu i možda ne baš najkvalitetnije, ali s druge joj strane to toliko nije bitno ako je svejedno ispunila obavezu i može ići dalje. 

– Prije sam gledala da dobijem što bolju ocjenu i možda se malo i dokažem, ali sada vidim da je to smiješno. Lijepo je potruditi se i još uvijek ću dati sve od sebe, ali više me ne dira ako nešto i ne uspijem. U drugom mjesecu kad sam trebala izaći na ispite, a planirala sam na sve, Matilda se prehladila i onda sam još više vremena i brige morala posvetiti njoj pa je većina ispita ostala za jesen. Slična stvar je bila i u lipnju i srpnju. Nekad me malo uhvati panika kako ću to sve stići, ali kad me ona zovne mama, brzo dobijem novi polet da to sve riješim i prilično sam uvjerena da neće biti problema.  

Navodi da su joj prijateljice s fakulteta bile velika podrška i da se uvijek mogla osloniti na njih kada joj je bilo potrebno te kako su ostali kolege uvijek bili dragi i spremni pomoći. Ipak, bilo je pitanja i fraza koje je od njih redovito čula: Aaa kako stigneš išta napraviti? Ja ti se divim! Meni, koja imam vremena, nekada mi se ne da nešto napraviti, a gdje još uz malo dijete, svaka čast! Najviše su se svi čudili na početku jer je dolazila s Matildom na predavanja. Svojim je automobilom sama putovala s njom iz Obrovca do Zadra, stavila bi ju u nosiljku, a prije toga joj dala bočicu. Najnaporniji je dio što je mora ponijeti pola stana da bi imala sve pri ruci, no predavanja bi prošla glatko jer bi Matilda zaspala i uglavnom bi prespavala predavanje.

Foto: Katarina Brajnović / privatni album

Katarina čitav ovaj put ne prolazi sama. U odgoju malene aktivno sudjeluje njezin suprug Mladen kao i obje bake, kojima Katarina ne može dovoljno zahvaliti na svemu što čine.

– Muž mi pruža najveću podršku u životu. Da on nije tako divan, ne bih se ni usudila udavati, a pogotovo imati dijete dok ne završim fakultet. Ovako mi je to bio izazov i neka vrsta avanture, pa smo odlučili malo začiniti život i ispreplesti obaveze koje na prvu izgledaju nemoguće, no eto, ipak je itekako moguće! Odlučili smo skupa imati dijete i skupa ju podižemo, nema kod njega da neće promijeniti pelenu ili nahraniti Matildu. Zajedno rušimo stereotipe jer nema kod nas ti si muško, pa ne moraš, ti si žensko, pa moraš i slično.

Druga ogromna podrška obje su bake koje uvijek uskaču kad nešto treba. Matilda ih jako voli i rado sada ostaje s njima, pa Katarina ima dovoljno vremena obaviti kućanske poslove i nešto za faks. S druge strane, da se netko ne bi zavaravao, i dok je kod bake, 90 je posto mojih misli što sve moram napraviti za Matildu, kupiti i slično, tako da i to vrijeme nije potpuno posvećeno nečemu drugome. Svakako, bez baka ovo ne bi bilo nikako moguće, barem ne u njezinome slučaju jer zna da ima studentica koje same uspiju sve to pa im Katarina skida kapu do poda!

Sada je u situaciji da ništa na svijetu ne treba osim ovoga bogatstva koje već sada ima i smatra da će se sve drugo posložiti uz trud, volju i podršku dragih i bliskih osoba. Vjerojatno će upisati i apsolventsku godinu, ne zato što ne može sve stići, nego zato da si da još malo vremena da kao student koji još nema radnu obavezu provede vrijeme sa svojim djetetom koje će, tvrdi Katarina, ionako prebrzo odrasti pa će ovi trenuci lebdjeti u prošlosti u obliku uspomena i slika, a posao koji se nada pronaći ionako će joj nekad izlaziti na uši jer dugo je do 65. godine i mirovine.

Najteže pitanje za Katarinu bilo je što bi poručila drugim studentima koji su roditelji. Rezimirala je svoje iskustvo i zaključila da univerzalnog savjeta nema.

– Da sam nekim čudom znala kakvo je iskustvo imati dijete i studirati u isto vrijeme, vjerojatno bih se odlučila pričekati, ali život zato i je zanimljiv jer nešto ne znamo dok ne probamo, koliko god nam netko svoje iskustvo prepričao i pokazao. Zato nemam neki poseban savjet za druge roditelje studente. Ako je netko tako odlučio, onda neka samo ide naprijed jer očito je dovoljno jaka osoba ako smatra da može podnijeti taj teret. A ako se nekome slučajno dogodilo, također neka ide naprijed. Jer ništa nije nemoguće, uvijek postoji način. Samo treba jaka volja i neka se malo Božji prsti umiješaju i eto ga! 

Na kraju je s nama odlučila podijeliti savjet koji je dobila od već spomenute profesorice pa on ujedno može biti usmjeren drugim studentima koji su roditelji, ali ne samo njima.

– Ako sam imalo u pravu, preporučujem da u životnim danostima/izborima u kojima ste sad, radije budete praktičar, a ne perfekcionist! Puno ćete više uživati u životu i imat će te puno više koristi od urođenih sposobnosti i hvalevrijedne osobnosti koju posjedujete, no ono najbitnije – znam da je moguće! A znate kako je moguće? Živite dan po dan. Ionako svaki dan živimo samo taj dan. Planirajte, ali živite dan po dan! Hoću vam reći da ako ovih dana niste mogli organizirati neke stvari i izvršiti neke obveze, kako znate da nećete moći ni narednih dana ‒ ako ne pokušate?