FOTO: Njemački dnevnici, drugi dio: Znanje, radne navike i strah
Oni znaju, a mi ne znamo. Oni su sposobni, a mi nismo. Tamo je sve uređeno, a kod nas je kaos. Strah me pitati, a strah me odlučiti. Što će biti ako odem?
Oni znaju, a mi ne znamo. Oni su sposobni, a mi nismo. Tamo je sve uređeno, a kod nas je kaos. Strah me pitati, a strah me odlučiti. Što će biti ako odem?
Prvi dio možete pročitati ovdje.
Oni znaju, a mi ne znamo. Oni su sposobni, a mi nismo. Tamo je sve uređeno, a kod nas je kaos. Strah me pitati, a strah me odlučiti. Što će biti ako odem? Što će biti ako uložim u nešto? Hoće li to propasti? Zašto su oni razvijeniji od nas? Oni (Europska Unija, SAD, Njemačka) će nam pomoći. Mi ne možemo sami. Možemo li mi sami? Mist!
Previše pitanja i stalno nova! Možda je jedno pitanje dovoljno za sva ova gore navedena: ako bi nam društveno i državno okruženje funkcioniralo, bi li ona prestala postojati? Vjerojatno bi. Smatram da je jedno od rješenja kojim bi ova pitanja nestala je da se pomaknemo s mrtve točke.
Znam, reći ćete: „Opet ista pjesma.“ Pa tko to nije rekao u zadnjih šest godina ili sto godina? Istina... I tu se moram složiti s Vama. No možda bi stvarno trebali krenuti s riječi na djela. Koliko ste samo puta čuli tu pjesmu? Razmišljajući o ovome shvaćam zašto je slavni Marin Držić imao i previše materijala za pisanje. Sjetimo se: „ljudi nazbilj i ljudi nahvao.“
Ulaganje u obrazovanje i radne navike ono je što ubija strah od budućnosti
Svi znamo koliko je naše obrazovanje manjkavo. Smiješno je što svi znamo da nešto nije u redu i većinom ostane na tome. No, jesmo li za to, osim političara, krivi i mi? Koliko smo puta odmahnuli rukom i zapitali se: „Što ću to učiti ako mi to neće trebati?“ Također, radne su nam navike na niskoj razini. Vjerojatno će se naći oni koji će reći: „Ne, mi Hrvati nismo lijeni i puno radimo, ali nas ne plaćaju i plaće su nam male.“ Ima i tu istine... No koliko ste puta htjeli završiti posao u 10h i otići doma, a počeli ste u 8h i trebate raditi do 16h? (Vrijedi za obje strane - poslodavci i radnici).
Koliko su se puta državni službenici ponašali prema strankama kao da su Bogom dani? Oni su tamo da služe građanima i zarade svoju plaću (ne da ju dobiju bez rada), a ne da sjede i ne rade ništa. Čast izuzecima! Mišljenja sam da je za stanje državne birokracije krivo naše obrazovanje koje nam nije usadilo dobre radne navike i način razmišljanja. Iz toga se kasnije rodio strah prema promjeni okoline i bivanju na jednom mjestu.
Zapitajte se - biste li se odselili u drugi grad jer Vas tamo čeka posao? Osobno i trenutno ne vjerujem u 100% afirmativne odgovore na ovo pitanje. Nadam se većoj mobilnosti Hrvata unutar hrvatskih granica, a ne svjetskih u pogledu obrazovanja i radnih mjesta.
Sustav je suviše dobro uhodan
Vratimo se prvotnom cilju – njemački dnevnici. Kada sam dolazila u Heidelberg, ova gore navedena pitanja nisu mi se motala po glavi. Nakon dolaska preuzela sam ključeve sobe u studentskom domu. Platila sam za prvi mjesec svoga boravka i platila sam za dodatne stvari koje u Hrvatskoj ne postoje, no o tome ću u posebnome članku. Ključno je da se pitanja vezana uz strah što će biti, kako ću, mogu li sama, gdje ću jesti, gdje ću ići na tečaj jezika, kakvi će biti predavači – nisu motala po mojoj glavi.
Sustav je ovdje suviše dobro uhodan (bez dizanja u nebesa i stvaranja mita o 'velikoj Njemačkoj' i 'maloj Hrvatskoj') - ovo dolazi iz prve ruke. Sve vas dočeka i sve vam se objasni na lijep način – na njemačkom ili engleskom. Ne morate odlaziti na policiju kako biste prijavili svoj boravak, već policijski službenici dođu na Sveučilište i prijave vaš boravak! Savjet: pitajte svoje Erasmus+ prijatelje kako je npr. na UniZg. Kartu za javni prijevoz kupite jednom u semestru i ne morate razmišljati o njoj do kraja semestra. Usput, karta vrijedi za cijelu mikroregiju, primjerice kao da ZET-ovom kartom možete otići do Velike Gorice ili Karlovca.
Vratimo se jednom detalju iz studentskoga doma. Kada se uselite u dom, domar vas čeka u točno određeno vrijeme da mu se javite; nema šetanja po Savi ili Cvjetnom u nadi da ćete naći čistačicu i srediti tzv. 'pregled' sobe. I još nešto meni vrlo zanimljivo: sjećaju li se možda stanovnici Cvjetnog što rade domari (dva, ne jedan!) po cijele dane na svom radnom mjestu? Odgovor neću napisati (sjetite se sami). Kao što sam započela priču, ovdje domar ima točno određeno vrijeme kada ga možete naći, a za sve druge hitne slučajeve imate njegov broj mobitela i e-mail adresu. I za kraj, čovjek radi na još 2 doma.
Malo matematike - 1 domar na 3 doma, a kod nas 2 domara na 1 dom! Gdje su kod nas radne navike? Otišle put inozemstva i tamo se probudile...
Ovdje straha nema jer svatko radi posao koji mu je namijenjen i za koji se školovao. Zamislite hrčka koji trči u kavezu i ne staje jer mu je to životna zadaća! Tako nekako je i ovdje.
A sada vratite sliku na Lijepu našu... Do čitanja!
