LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Studentska iskustva

Studenti i profesori složni – online nastava nije dobro koncipirana, studenti se trebaju što prije vratiti nastavi uživo

– Moja je procjena da ćemo biti puno više uživo na fakultetu nego ove akademske godine. – optimistična je bivša ministrica obrazovanja Blaženka Divjak.

– Moja je procjena da ćemo biti puno više uživo na fakultetu nego ove akademske godine. – optimistična je bivša ministrica obrazovanja Blaženka Divjak.

Studenti su već 455 dana na online nastavi. Dok se na nekim fakultetima nastava izvodila hibridno, neki studenti nisu bili na fakultetu od ožujka 2020. Odluku o izvođenju nastave na fakultetima Ministarstvo obrazovanja prepušta sveučilištima. Sveučilišta, pak, prebacuju odluku o izvođenju nastave na svaku pojedinu sastavnicu. U jeku pandemije koronavirusa fokus se prebacio na osnovnoškolce i srednjoškolce, dok je visoko obrazovanje, čini se, ostalo u sjeni.

Taj problem primijetila je profesorice dr. sc. Nina Pavlin-Bernardić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu govoreći kako je brzina kojom se moralo donositi odluke učinila svoje.

– I meni se čini da fokus nije bio na visokom obrazovanju, pretpostavljam jer se smatralo da će se studenti zbog svoje dobi i dosadašnjeg obrazovnog iskustva lakše snaći. No, situacija je svakako bila iznenadna i mislim da nije toliko bitno sada tražiti krivce koliko osmisliti što se ubuduće može učiniti u takvim slučajevima da nastava bude što kvalitetnija.

Osim brzine, ulogu je igrala i nepripremljenost na skok u digitalizaciji obrazovanja, ističe bivša ministrica obrazovanja, Blaženka Divjak.  

– Kada je pandemija počela, kao ministrica sam davala preporuke te osiguravala potporu i za visoko obrazovanje, ali su sveučilišta na to različito reagirala. Ministarstvo tu ne može puno intervenirati, posebno ako su nastavnici i studenti zadovoljni ili se ne oglašavaju. Dosta fakulteta je čekalo da pandemije prođe za mjesec dana pa će onda oni opet uživo. Problem je donekle bio i taj da je Ministarstvo odustalo od davanja konkretnih uputa za visoka učilišta, a preporuke koje je dao HZJZ su bile konfuzne i neprovedive pa ih se fakulteti nisu niti držali.

U konačnici za posljedicu centralnom upravljanju u sustavu osnovnog i srednjeg obrazovanja je da su se na početku pandemije škole spremnije suočile s izazovom online nastave nego fakulteti, ističe Divjak.

U jeku pandemije prošle godine u ožujku dogodilo se niz nepredvidivih situacija, ali godinu dana nakon, ništa se puno nije promijenilo. Taj ožujak prošle godine za studenticu medicine Janu bio je jedno od najgorih dana u životu.

– Bilo je kao da bježimo iz rata, tako sam se osjećala. Tata je došao iz Rovinja po mene i brata i odvezao nas doma, prisjeća se Jana.

U početku joj je bilo zanimljivo jer je više vremena provodila s roditeljima, ali brzo joj je postalo dosta svega jer se osjećala kao da je ponovno u srednjoj školi.

– Nije mi bilo lako jer nemaš nikakve aktivnosti, opet sam s roditeljima, nigdje ne mogu ići, bilo je jako čudno kad sad gledam unazad i toliko vremena biti doma, to me jako mučilo jer nisam tip osobe koja će provoditi cijelo vrijeme u stanu.

Međutim, bijeg iz Zagreba nije bio jedini problem. Tada je bila peta godina medicine baš kada budući doktori imaju najviše prakse i kada odlaze u bolnice i intenzivno se pripremaju za budući posao, ali sve je bilo otkazano. Jedan od najpraktičnijih i najvažnijih predmeta, Kirurgija, bio je online. Šivanje, operacije, pregledi sve su gledali od doma preko laptopa. Dogodilo se, kako kaže, baš u krivo vrijeme.

– Završit ću faks, a da nisam vidjela niti jedne operacije, kako to izgleda, mislim vidjela sam jednom operaciju na razmjeni, ali nije to to. Ne možeš ti držati kirurgiju online. Bilo je okej jer se većina profesora trudila, neki su s kamerom otišli kod pacijenata pa bi nam snimali što rade i šivanje… Sve je to u redu, ali neke stvari moraš probati uživo. Dosta sam bila na gubitku. Imat ćemo studente medicine koji nikad nisu pregledali grlo.

Slično je bilo i s Doris Ignjatić koja je kod kuće već više od godinu i pol. Od početka pandemije u ožujku vratila se kući jer, kako kaže, nema što raditi u Osijeku gdje studira na Pravnom fakultetu. Međutim, njoj je to dobro došlo. U slobodno vrijeme uči, druži se s roditeljima i prijateljima, a uspjela je pronaći i studentski posao, doduše ne u struci jer kaže da se u malom gradu jako teško može naći nešto u struci pa je tako završila u trgovini.

– Osjećala sam se dobro jer kome nije dobro kući, pomalo samo tužno jer kolegice s fakulteta ne vidim dosta dugo. Što se tiče moga fakulteta nama studentima (većini) je dobro online jer nas je fakultet samo teorija i ispadne na isto slušali mi profesore na stolici na fakultetu ili na stolici kući.

Što sa životom nakon diplome u ruci u jeku pandemije?

Nije to razdoblje samo za Janu bilo problematično. Baš u jeku pandemije fakultet je završila Lucija Adžić. Diplomirala je novinarstvo te je u procesu traženja posla. Ne znajući, tjedan dana prije lockdowna otišla je kući i još se uvijek nije vratila u Zagreb. Bacila se na traženje posla kako bi mogla što prije u Zagreb.

– Život mi se okrenuo za 180. Gotovo 6 godina provela sam u Zagrebu, od toga posljednje 3 gotovo u potpunosti. Onda odjednom povratak doma. Roditelji su očekivali neku staru osobu koje više nije bilo. Mislim da se i dan danas još nismo priviknuli na suživot

Traženje posla u jeku pandemije nije ni malo ohrabrujuće pogotovo kada diplomirate i očekuje se da se osamostalite i ne ovisite o roditeljima.

– Nemoguće je naći stručno osposobljavanje. Imam iskustva nekoliko godina u raznim medijima, ali nula dana radnog staža. Nadala sam se tom osposobljavanju, koje je po novom zakonu koji je stupio na snagu 1.1.2020, trebalo biti povoljnije za nas mlade. Međutim, dolaskom korone, sredstva su stopirana.

Ne zna se kome je gore 

Marija Smiljanec ove je akademske godine brucošica, dolazi iz Virovitice i upisala je građevinu. Nadala se mnogočemu od fakultetskog života, no rijetko što se ostvarilo. Marija, kao svi koji su upisali fakultet ove akademske godine, imala je turbulentno razdoblje. Njenu generaciju pandemija je zahvatila baš kada su bili maturanti pa su morali prijeći na online nastavu, a prije toga nisu išli dugo u školu zbog štrajka prosvjetnih radnika u studenom 2019. godine. 

– Nadala sam se da ćemo barem mi brucoši imati uživo nastavu neko vrijeme, pošto je stvarno velika razlika doći iz srednje škole na fakultet. Bezbroj ljudi mi je reklo da im je to bilo najbolje razdoblje života jer si ipak u onim lijepim stvarima odrastao, a opet si dijete, nemam režije i nemam druge brige osim učenja. Dosta smo bili zakinuti pogotovo mi brucoši, nismo imali dosta nastave u 4. razredu srednje škole, matura je bila u uvjetima kakvim je bila, maturalne zabave i mnoge druge stvari koje su nama bitne nije ih bilo, upisi su prošli teško, studiranje je počelo još teže.

Nešto se mora mijenjati ako će biti online nastave

Studiranje kakvo smo poznavali može otići u zaborav jer fakulteti, primjerice, u dvorani od 150 studenata ne mogu održati nastavu uživo te se potrebno pripremiti na sinkrono izvođenje nastave, objašnjava nam Divjak.

– Većina nas nastavnika bi željela da se studenti mogu vratiti, da ta mogućnost postoji. To će ovisiti o epidemiološkoj situaciji, o stupnju procijepljenosti zaposlenika i studenata te o pripremi fakulteta. U svakom slučaju, moja je procjena da ćemo biti puno više uživo na fakultetu nego ove akademske godine, ali i da moramo biti fleksibilni i zadržati mješoviti (hibridni) model nastave kako bismo omogućili brzi i učinkoviti prijelaz na online nastavu ako će to zahtijevati epidemiološki uvjeti, da studenti koji su u riziku (temeljem potvrde liječnika) mogu i dalje biti na online nastavi, ali i da i dalje upotrebljavamo digitalnu tehnologiju u učenju i poučavanju tamo gdje ona dobro podupire inovativne pristupe učenju i poučavanju.

S druge pak strane, prema istraživanju koje je provedeno u svrhu diplomskog rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na uzorku od 631 studenata različitih fakulteta u Hrvatskoj, stavovi prema online nastavi blago su negativni. Naime, studenti su bili skloni ocijeniti kvalitetu online nastave negativnije ako su profesori zadavali više obaveza ili nisu održavali predavanja, već samo poslali prezentacije. Osim toga, zadovoljstvo online nastavom ovisi i o osobinama ličnosti studenta:

– Istraživanje je pokazalo da postoje i neke razlike u stavovima prema nastavi na daljinu s obzirom na osobine ličnosti studenata, tako da su introvertiraniji studenti imali nešto pozitivnije stavove od ekstrovertiranih, koji su društveniji i manje im odgovara da dane provode u samoći, učeći za računalom – istaknula je prof. Pavlin-Bernardić

Marija smatra kako je novi način studiranja financijski isplativiji, ali da profesori trebaju više utjecati na to prate li studenti nastavu.

– Trebali bi nas svako malo prozvati i popisivati studente koji su na predavanju, a ako se netko na prozivanje ne javi sankcionirati ga. Dosadašnji pristup ne funkcionira, što se vidi i u postotku prolaznosti.

Jana s početka priče priznaje kako je nezadovoljna načinom na koji se provodila nastava na Medicinskom fakultetu u Zagrebu tijekom pandemije.

– Pola te pete godine nastave nismo vidjeli, mislim da se moglo nešto organizirati. Da se testiramo prije nastave ili nešto. Naglo je došla pandemija i nitko nije bio spreman i mislim da je zbog toga došlo do svega ovog.

Naše sugovornice, Jana, Lucija, Doris i Marija svjedoče kako iznenadni skok na potpuno drugačiji način studiranja ne može funkcionirati nadugo ako nema dobre organizacije. Lucija je diplomirala u jeku pandemije te se suočava s najvećim izazovom do sada – pronalaskom posla tijekom pandemije. Jana je bila peta godina medicine, što je najvažnija godina studija, pa se, umjesto praktičnim radom, školovala preko ekrana. Doris fakultet nije vidjela godinu i pol dana, a Marija ga je tek upisala i nije dobila priliku ni upoznati kolege, a niti doživjeti studentski život. I problemi će se nastavljati ako se nešto ne poduzme, a bivša ministrica obrazovanja skeptična je jer izgovora više nema, a ako se fakulteti tu ne mogu snaći, znači da jednostavno nisu dorasli izazovima suvremenoga društva.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

 
Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
 
FOTO: MONTAŽA/ANDREJ SOLDO