Strah od rada, odbijanja i manjak prakse su česti razlozi zbog kojih se mladi osjećaju nespremnima na rad u struci

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.

Ponedjeljak: u mučnih i preranih 08:30 je prvo predavanje, a nakon toga rupa od sat i pol za sve nesretnike čije prezime počinje na slova abecede od O do Ž. Nakon kave seminar u 12:00 i u 13:30 su gotove sve obveze za taj dan. U utorak nema predavanja. U srijedu su predavanje, rupa, seminar, menza, predavanje, kava i seminar – poprilično naporna sredina tjedna. U četvrtak je predavanje na kojem profesor ne zapisuje. U petak je popodnevno predavanje, ali uvijek nas pusti pola sata ranije, pa se stignemo spremiti za izlazak.

Nakon diplome i pronalaska posla, stvari se mijenjanju. Odjednom, raspored postaje jednoličan i obvezujući. Radni sati od 9 do 5 postaju svakodnevica i nitko te ne može zapisati da si došao ako nisi. Nema izmotavanja, ipak o tome ovisi radno mjesto i plaća, a u konačnici i egzistencija. Jedino što je ostalo isto je što se još uvijek najviše raduješ vikendu – a on prođe dok si rekao keks.

Jesu li mladi spremni na prijelaz iz sustava obrazovanja u radni odnos? Osim što se ovo pitanje rijetko postavlja studentima, u većini slučajeva, nitko ih ni ne priprema za taj prijelaz. Da, fakulteti su tu da obrazuju pojedinca za željeno zanimanje i pretpostavka je da ako studiraš, krajnji cilj je i završiti studij i zaposliti se. Problem nastaje kad se pojedinac nađe na radnom mjestu i, iako ima teorijsko znanje, ne zna što bi trebao realno raditi. Još veći problem je kad tako mlada osoba ne može pronaći posao. Kao i kod svake veće promjene, pojedinac osjeća stres, strah i kombinaciju sto različitih emocija s kojima se ne znaju svi nositi.

Jesu li mladi psihički spremni za prijelaz iz sustava obrazovanja na tržište rada?

Marija Granić, magistra psihologije, objašnjava kako prijelaz iz obrazovanja na tržište rada nije sam po sebi težak i mnogi pojedinci su čak zadovoljniji u toj fazi života, nego u prijašnjoj. Problem nastaje kada mladi zapnu u rupi između obrazovanja i posla, to jest završili su fakultet, ali se ne mogu zaposliti.

– Svjedoci smo vremena u kojemu ulazimo na tržište rada u vrlo neizvjesnim okolnostima. Stoga je velika problematika nezaposlenosti mladih nešto s čime se nedovoljno bavimo, ne uzimajući u obzir koliko psiha strada kada jedna mlada, sposobna osoba ne može pronaći posao, osjeća besmisao i beskorisnost vlastitog postojanja i traži odgovore (ili ponekad krivce) za brojna zašto u situaciji u kojoj se našla.

S odbijanjima se svi ljudi teško suočavaju, a tu je posebno ugrožena skupina mladih koji po prvi puta traže posao u struci. Psihologinja Granić kaže da u takvim slučajevima često dolazi do sumnje u svoje sposobnosti i pada motivacije.

– Teško je ponekad shvatiti da to odbijanje nema veze s vašim pravim sposobnostima, već da je zapravo riječ o tome da očito niste na pravom mjestu na kojemu biste mogli iskoristiti sve svoje potencijale. Svakako bi mladima olakšalo kada bi im se poslodavci makar povratno javili i obrazložili zašto nisu odabrani za neko radno mjesto. Kada ovakve profesionalne procjene prolaze bez ikakve povratne informacije, itekako može doći do pada samopouzdanja i manjka samopoštovanja.

Mnogi studenti pred kraju studiranja, ipak odluče produžiti studij, odnosno uzeti apsolventsku godinu ili upisati novi fakultet. Razlozi ove odluke mogu se, između ostaloga, objasniti i sa psihološkog stajališta.

– Ponekad to može biti objašnjeno i kao odgađanje preuzimanja puno veće odgovornosti u kojoj nema povratka. Nije isto dobiti ili dati otkaz na studentskom poslu ili na poslu u struci. Rizici su puno veći, posljedice teže, a očekivanja i dalje izuzetno visoka. Mnogi od vas očekuju osamostaljenje u punom smislu te riječi, a znamo da to nije samo pronalazak posla. Ponekad je lakše sebe psihički pripremiti za to u apsolventskoj godini nego stvoriti puno veći pritisak. Naravno, sve to opet ovisi o pojedincu i njegovom nošenju sa stresorima koje serviraju životne tranzicije, kao i s okolnostima u kojima se nalazi – objašnjava psihologinja Marija Granić.

Kako do prakse?

Osim psihičke nespremnosti, velik broj mladih nije spreman za rad u struci jer nema praktičnog iskustva. Adrijana Hadžić, magistra socijalnog rada navodi kako svatko od nas očekuje od studija da nas pripremi za rad i da nam pomogne razviti sve potrebne kompetencije za buduću profesiju, ali najčešće se hrvatsko fakultetsko obrazovanje ograničava na teorijsko prenošenje znanja.

– U Hrvatskoj je problem što se praksa i svijet rada gotovo niti ne dodiruju s teorijom i sustavom obrazovanja. Primjerice, socijalni radnici izlaze na tržište rada a da nisu nikada razgovarali s korisnicima (osim onih koji su volontirali negdje ili imali sreće s praksom) i s kojima onda trebaju pokušati sagraditi suradnički odnos pun povjerenja. Ako pritom nemate podršku od kolega, poslodavca ili supervizije, teško ćete se osjetiti kompetentnima pomoći korisnicima da prebrode svoje izazovne situacija.

Problem neusklađenosti sustava obrazovanja i tržišta rada nije nov problem u Hrvatskoj. Već smo puno puta čuli kako imamo previše diplomiranih ekonomista i pravnika za naše tržišta rada, a Hrvatski zavod za zapošljavanje je u posljednje objavljenim Preporukama za obrazovnu upisnu politiku i politiku stipendiranja naveo još neke struke na čijim bi se fakultetima trebale smanjiti upisne kvote. Tako u gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji na prvom mjestu stoji dizajn i komparativna književnost, u Splitsko-dalmatinskoj županiji kemijska tehnologija i pomorski menadžment, a u Sisačko-moslavačkoj politologija.

– Rekla bih da sustav obrazovanja i tržište rada još uvijek u Hrvatskoj ne surađuju u dovoljnoj mjeri kako bi mlade osobe po završetku svog obrazovanja mogle doista kompetentno odrađivati svoj posao. Zbog toga mnogi mladi koji završe fakultete tek po završetku fakulteta otkriju da nisu za posao za koji su pet godina učili i tada pospreme svoju diplomu u ladicu i rade nešto od čega mogu preživjeti – govori Adrijana Hadžić.

Rješenje bi moglo pronaći kroz suradnju aktera poput ministarstava, fakulteta i poslodavaca, ali vjerojatnije je da će još neko vrijeme upravo mladi biti prepušteni sami sebi u stjecanju praktičnih znanja i vještina za željenu profesiju.

– Fakulteti bi trebali surađivati s poslodavcima, a poslodavci unaprijed prikazati kakva im radna snaga treba da bi sve te godine studiranja i proučavanja teorije imale doista i smisla u svijetu rada. Danas u Hrvatskoj čim se zaposliš moraš na dodatno osposobljavanje kako bi stekao cijeli niz vještina koje ti teorija nije mogla stvoriti. To je kao da čitaš knjige i knjige kako se popeti na vrh planine, a onda bez da si ikad probao planinariti kreneš sam u ekspediciju osvajanja najviših vrhova – zaključuje socijalna radnica Hadžić.

Što kažu bivši studenti – jesu li spremni za rad u struci? 

– Na fakultetu smo imali velik broj predmeta nevezanih za struku, ali usko povezanih s našim zdravstvenim opredjeljenjem. Teorijski dio kroz koji smo prošli se pokazao vrlo uspješan u radu budući da sam ja na poslu bila u mogućnosti u svakom trenutku znati na koji bih način nešto trebala napraviti, ali nisam bila zadovoljna sa svojim praktičnim znanjem. Vježbe i ljetna praksa koju smo imali na fakultetu nije bila dovoljna da pokrije sva područja našeg zanimanja. Na istima smo rijetko imali priliku gledati pacijente i probati sami, zbog prevelikog obima posla naših kolega. Dobivanje diplome i početak rada bez dodatne edukacije i mentoriranja bi bile gotovo nemoguće. Mislim da ne postoji fakultetsko obrazovanje koje ti može ponuditi količinu nepredvidljivih situacija koje će te čekati u poslovnom životu i u kojima ćeš se sam morati snalaziti i svakodnevno izvlačiti najbolje iz nečega s čime se do sada nisi susreo – ističe T.J, bivša studentica Fakulteta zdravstvenih studija.

I.T, bivši student Geodetskog fakulteta smatra da je nakon završetka fakulteta bio spremniji za rad u struci od većine svojih kolega zahvaljujući studentskom poslu u struci. Iako navodi da na fakultetu ima praktične nastave, smatra da to nije dovoljno da bi studenti nakon diplome bili u potpunosti spremni na rad u struci. 

Nakon završetka fakulteta bio sam spremniji za rad u struci od većine mojih kolega s obzirom na to da sam do tada već radio godinu dana u Geoprojektu preko student servisa. To su bili jednostavniji poslovi, ali donekle sam stekao neka osnovna znanja i predodžbu o tom poslu. Iskreno, jedva sam čekao početi raditi jer u to vrijeme (2011) nije bilo baš posla na tržištu i ja sam se nadao da ću se moći vratiti u Geoprojekt, što se i dogodilo. Puno je mojih kolega dugo čekalo na posao ili su radili za 1600 kuna državnog poticaja.

Na fakultetu sam dobio široka znanja vezano za struku, ali primjena istih u praksi je, barem meni, gotovo u cijelosti različita od onoga što sam mislio kako bi to trebalo biti dok sam studirao. Smatram da je fakultet više svojevrsni ispit tvojih sposobnosti, više mjera tvojih mogućnosti, nego usvajanje nekakvih znanja. To znanje koje stekneš brzo izblijedi ako ga ne primjenjuješ, ali ono što neće izblijedit je, da se pjesnički izrazim koliko daleko možeš baciti lopticu. Najviše je to ispit ustrajnosti i dobivanje nekakvog akademskog znanja kojeg ćeš tijekom života morati konstantno obnavljati i nadograđivati u onom području struke u kojem budeš djelovao. Bilo bi nepošteno reći da nas fakultet uopće ne pripremi za rad u struci jer mi imamo i dosta praktične nastave, ali više se baziraju na teoriju jer je to jednostavnije.

M.B, bivša studentica Fakulteta političkih znanosti te antropologije i informatologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svjesna je da samo teorijsko znanje nije dovoljno, zbog čega je tijekom studija radila na portalima i volontirala na Studentskom radiju. 

– Studij novinarstva je jedan od onih koji nema previše smisla ako ne uključuje praktični rad. Toga sam bila svjesna već na prvog godini studija. Iako na tom fakultetu praksa nije obvezan dio studiranja, niti se na nekim smjerovima ne potiče previše na obavljanje iste, nastojala sam koliko je moguće steći novinarsko iskustvo. Tijekom preddiplomskog studija sam volontirala na Studentskom radiju te kao studentica radila na portalima. To mi je osim praktičnog znanja dalo dobar uvid kako je raditi u struci, odnosno koliko je posao zahtjevan, stresan, kakvi su uvjeti rada te koje su sve vještine potrebne za bavljenje tim poslom. To je često puno važnije od teorijskog znanja koje se dobiva za vrijeme studiranja. Među ostalim, mene je potaknulo da odem na drugi diplomski studij; antropologije i informatologije, i tako dodatno proširim svoja znanja. Sve zajedno, znanje s fakulteta, iskustvo i rad su mi omogućili da danas ipak radim što volim i ostvarim neke svoje profesionalne ciljeve. Ono što volim reći je da iskustvo bez teorije (znanja) je slijepo, ali teorija bez iskustva je samo intelektualna igra.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.