Priča o gluhim violinistima: „Uče nas samo kuhanju i šivanju, a mi imamo volje i želje za toliko više od toga”

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.

Vibracije violine i zvukove doživljavaju kroz prste, kožu i u čitavoj svojoj unutrašnjosti. Ne čuju nježne tonove koje sami proizvode, ali ih itekako osjećaju i dokazuju kako je glazba zaista univerzalni jezik svijeta koji sve povezuje. Riječ je o djeci s teškoćama u razvoju, među kojima su i nečujuća, te Renati Novoselec, violinistici koja je pokrenula revolucionarni program u glazbi i kulturi kojim ih uči svirati taj gudački instrument, Violina za sve! 

Hvalevrijednim projektom profesorica im pomaže da se lakše integriraju u društvo koje je, kako kaže, puno predrasuda i neprihvaćanja, posebice prema osjetljivim skupinama koje naročito osjećaju nepravednu inferiornost u odnosu na svoje kolege i prijatelje bez teškoća koji rade isti posao, a ne nailaze baš često ni na razumijevanje i podršku poslodavaca.

A ta djeca upravo svakog dana dokazuju kako ništa nije nemoguće uz puno truda, upornosti, volje i ljubavi prema onome što se radi. Renata Novoselec, koja je već 16 godina posvećena tom projektu i metodi, kaže kako joj je to postala cjeloživotna misija koja zahtijeva potpunu posvećenost cijelog tima okupljenog oko te ideje.

– U svom dosadašnjem umjetničko-glazbeno-istraživačkom opusu, projekt i metoda koje sam osmislila s posvetom gluhim i nagluhim osobama, kao i osobama s raznim invaliditetima iz spektra autizma i pervazivnog razvojnog poremećaja, te osobama s višestrukim zdravstvenim teškoćama, svakako je jedan od mojih najznačajnijih životnih dosega koji je u praksi dokazao emotivnu vrijednost kod navedenih osoba. U svijetu je presedan koji populaciji od 466 milijuna samo gluhih i nagluhih osoba diljem svijeta otvara jedan novi prozor u svijet kreativnosti i terapijske motivacije – poručuje R. Novoselec.

Gluhe i nagluhe osobe, dodaje, često su nepravedno potisnute u shvaćanjima vanjskog svijeta koji ih okružuje, a svaki joj je razvojni segment projekta samo dio puta koji se sustavno razvija jer ustrajnost i misija određuju njihov smjer prema lakšoj integraciji u društvu i, naposljetku, zapošljavanju.

– To je ujedno i osnovni moto naše udruge Europski art centar Jastrebarsko, na čijem sam čelu kao predsjednica, te stručnom timu iz raznih sfera, izuzetnim osobama koje na svoj način oplemenjuju ovaj projekt te ga čine vrijednim truda kao i življenja. Od sveg srca zahvaljujem svima koji su uložili ogroman trud da bismo se danas našli tu gdje jesmo te da u budućnosti sprovedemo u djelo sve što smo zamislili – navodi profesorica.

Za pokretanje tog hvalevrijednog projekta ju je, kaže, vodilo srce i neizmjerna želja za dokazivanjem svoje metode oko koje su u početku mnogi bili skeptični.

– Prije 16 godina hrabro sam krenula u Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu gdje mi je voditeljica škole rekla da je ona dijete gluhih roditelja i da je nemoguće da nečujuća djeca sviraju violinu, iako je program potpuno besplatan za njih. Nije željela širiti lažna obećanja djeci, da se na kraju ne razočaraju, što je razumljivo. Rekla sam da je moja namjera da kroz igru primijenim metode koje sam osmislila, bez ikakvih obećanja. Ravnateljica je bila vrlo otvorenog duha i pristala je – prisjeća se svojih početaka R. Novoselec.

Zatim je morala sama nabaviti violine, opremu, riješiti pitanje prostora i rasporeda.

– Nije to bilo tako jednostavno. Međutim, u kratkom vremenskom periodu, točnije kroz dva tjedna, djeca su s uspjehom svirala. Mislila sam: A što sada? Bliži se završna priredba škole, i voditeljica, koja je sada počela podržavati moju metodu i način rada s gluhom djecom, predlaže da djeca nastupe na violini. Bio je to prvi uspjeh. Sretni ste kad nekoga tko je bio skeptičan dovedete u stanje da i sam želi biti dio projekta. I bližio se dan tog prvog nastupa. Svi smo bili užasno nervozni, ali djeca su, na koncu, bila fantastična. Ne moram ni reći koliko su mi se uvukli pod kožu. Svih njih desetero, izašli su s ponosom na pozornicu i oduševili apsolutno sve prisutne – kroz osmijeh prepričava profesorica.

Na kraju su nastupa zaslužili veliki aplauz publike. Odsvirali su, naime, tri pjesme, a zatim se naklonili uz ovacije.

– Ne mogu opisati taj osjećaj, samo mogu reći da mi je srce bilo ispunjeno. U programu je tada interaktivno sudjelovalo preko 25-ero djece, jedni su vodili druge, ali za nastup sam imala samo deset setova violina. I to bez potrebne opreme, no unatoč svemu tome napisali smo povijest. I danas, želja za boljim svijetom oko nas, povezivanje, kultura, nov način ophođenja, komunikacije i ljubav, ona istinska i velika prema projektu, djeci i ljudima i dalje su mi motivacija da radim i idem dalje. Kad jednom svojim djelovanjem stavite osmijeh na lice tolikom broju djece i odraslih, to vam daje silnu motivaciju za dalje – priznaje Renata Novoselec.

Kroz njezine je ruke prošlo više od pedesetak djece, ali i odraslih osoba. Profil im je vrlo različit pa je nastava individualna, a ima učenike od pet pa sve do 44 godine. A kad smo je pitali kakvu razliku primjećuje kod svojih učenika od trenutka kad su ušli u program do danas, citirala je Zlatka Bastašića, neuropsihijatra i psihoterapeuta.

– Terapijski i rehabilitacijski aspekti ovog projekta od iznimne su vrijednosti. Oni su ujedno i izazov za stručnjake i sve osobe uključene u poučavanje i rehabilitaciju. Projekt je jedinstven u našoj sredini i potiče mnoga pitanja o položaju djece s poteškoćama u komunikaciji, ali isto tako i o kreativnosti općenito, osobito djece. Riječ je o kreativnosti koju bi okolina morala prepoznati i poticati. Biti kreativan znači istinski živjeti, ostvariti sebe , a to znači tragati za novim mogućnostima i optimalnim načinima komunikacije. A ovaj projekt pokazuje da su granice uvjetne i da se mogu prekoračiti čak i kada se čini da je to nemoguće. U ovom slučaju one su se prekoračivale već samim pokušajem da se prostor tišine osoba oštećena sluha ispuni drugom vrstom zvukova od onih na koje smo naviknuti u svijetu nas čiji sluh nije oštećen. A u tome i jest bit, jer se ostvaruju novi kanali komuniciranja sa svijetom i ljudima, a i sa samima sobom. Glazbu satkanu u tišini učenici Renate Novoselec podarili su drugima. Promatrajući lica i reakcije slušača mogli su prepoznati da je ta glazba doprla do njih i da je njihov trud dao ploda – citira profesorica dodajući kako je učenje violine mnogima bilo jedno novo nadahnuće i veliki poticaj u saznanju da mogu u životu učiniti i postići što god žele, bez obzira na ograničenja koja im nameće okolina, ili su pak bili sputani osobnim predrasudama.

Unatoč rezultatima koji su zapanjujući i vrijedni divljenja, neprestano se, objašnjava, suočavaju s novim izazovima. Budući da jedna violina stoji i do nekoliko tisuća eura, jedan od njih je nedostatak te opreme.

– Fali nam i gudala, kofera za transport, notnih stalaka, štimalica, a tu je i servis te održavanja instrumenata i opreme, zamjena novih žica, struna na gudalima, reparature i uređenja dotrajalih i oštećenih instrumenata i gudala, notni materijali, transkripcije, kajdanke, posebna oprema...  Izazovi su svakodnevni i brojni. Jeftiniji instrumenti teže provode vibracije, i to nam je izazov. Kao i prostor. Nakon razornih potresa, ostali smo bez svoje učionice u centru metropole, što je bilo među najtežim trenucima i izazovima. Zahvaljujući župniku Župe svetog Leopolda Mandića u zagrebačkom naselju Voltino, veličanom Željku Lovriću, koji nam je pomogao, dao podršku i otvorio nam vrata crkve, uspjeli smo nastaviti raditi na projektu budući da nam je dao prostor na korištenje. To nam je od velikog značaja. Iznimno sam zahvalna na tome, kao i moji učenici – kaže profesorica dodajući kako ih je i pandemija dosta potresla, no uspjeli su se nekako i toj situaciji prilagoditi.

A popričali smo i s nekoliko njezinih učenika te, iako imaju različite životne priče, složni su u jednom – projekt im je promijenio te obogatio život i dao potpuno novu svrhu.

– Violina me smiruje, opušta i usrećuje. Stekla sam nove prijatelje i poznanstva, a i samopouzdanje – otkrila nam je Kristina Koren.

S njom se slaže i šestaš Borna Belani, dodajući kako s velikim veseljem i motivacijom ide na vježbe, iako su one uvijek poslije škole i budući da ne živi u Zagrebu, ima sat vremena putovanja.

– Iako nisam očekivala da će moj sin Borna zaista svirati violinu, pozitiva od strane profesorice bila je zarazna i tako je on krenuo na vježbe. A osim profesorice koju Borna obožava, upoznao je i drugu djecu te se zbližio i s prijateljem iz škole kojeg je do tada poznavao samo površno. Premostili smo probleme uz optimizam i Borninu energiju.  Sad zrači toplinom i ljubav koju nam pruža je zaista posebna – opisuje njegova mama.

Viktorija Šarić ima želju i jednog dana postati profesionalna violinistica te nastaviti stopama Renate Novoselec, a najviše se boji da će na pozornici pogriješiti, no uz svoju ekipu sve uspije premostiti. Marin Bilić pak dodaje da je iznimno ponosan na sebe i svoje prijatelje, a glazba mu daje krila u životu.

–  Nemamo puno izbora u životu da možemo, kao i drugi, birati i učiti ono što nas zanima. Uče nas samo, primjerice, kuhanju i  šivanju, a mi imamo volje i želje za toliko više od toga. Želimo dobiti i mogućnost učenja stvaranja glazbe, upoznati opću kulturu i razvijati se baš kao i svi ostali – zaključuje violinistica Tajana Kovačević.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.