LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
SMANJIVANJE JAZA IZMEĐU ROMSKE I NEROMSKE DJECE

Obrazovni mentorski program Rom HR-a: „Tko može bolje motivirati roditelje, učenike od onih koji su se susreli s istim problemima i nadišli ih.”

Romska organizacija mladih Hrvatske radi na integraciji romske djece i mladih pružajući potporu kroz formalno i neformalno obrazovanje. Nastoje umanjiti obrazovni jaz romske i neromske djece te tako poboljšati njihov položaj na tržištu rada. Kroz svakodnevne izazove s djecom prolaze mentori koji su ih sami već savladali.

Romska organizacija mladih Hrvatske radi na integraciji romske djece i mladih pružajući potporu kroz formalno i neformalno obrazovanje. Nastoje umanjiti obrazovni jaz romske i neromske djece te tako poboljšati njihov položaj na tržištu rada. Kroz svakodnevne izazove s djecom prolaze mentori koji su ih sami već savladali.

     – Ja sam rođena u Capraškim Poljanama. To je vrlo malo mjesto u Sisku. Tamo su većinom Romi. Išla sam u Osnovnu školu Braća Bobetko. Nakon toga sam upisala četverogodišnju školu, poslovni tajnik, to je isto ekonomska škola. Nisam baš namjeravala upisati faks, ali sam ipak to odlučila kad je matura trebala početi. Tad sam odlučila pokušati i odlučila sam upisati poslovnu ekonomiju, stručni, zato što je to tri godine i eto me tu. Položila sam maturu i upisala faks.

Tako kroz smijeh svoj put prema visokom obrazovanju opisuje Viktorija Nikolić, studentica poslovne ekonomije zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. No, Viktorija ne brine samo o svojim ocjenama. Članica je Romske organizacije mladih Hrvatske (Rom HR) te uz fakultet u osnovnoj školi radi kao mentorica romskoj djeci.

– Preko te organizacije sam dobila posao, studentski. Radim u Osnovnoj školi Vinka Žganca s mladim Romima od prvog do osmog razreda i mi pokušavamo njima dati do znanja da je i srednja škola i faks jako bitan za nas i naše obrazovanje i općenito za naš život, bolji život. Mi njima pomažemo, tipa ako im je neki predmet težak, ako se ne mogu suočiti sami s time, mi smo s njima, moramo biti otprilike 4 sata, tako da time pokušavamo poboljšati zapravo njihov pogled na cijeli taj svijet obrazovanja. – kaže Viktorija

Prema Nacionalnom pravu za uključivanje Roma od 2021. do 2027. godine, samo 31 posto mladih Roma u dobi od 15 do 18 godina pohađa srednju školu, a onih koji studiraju daleko je manje. Viktorija je prva iz svog sela koja je upisala fakultet. Obitelj joj je, govori Viktorija, bila velika potpora pa se odvažila biti stup podrške drugima.

– Oni su me zapravo prvo poticali da ja upišem faks i uvijek su bili tu za mene i uvijek su mi pomagali oko svega. Moji su završili svi i osnovnu i srednju, ali nisu išli na faks. Nisu bili kao dosta romskih obitelji, kao roditelji koji ne daju djeci da idu u školu. Moji su zapravo bili dosta drugačiji i uvijek su govorili da ja to mogu, da ću uspjeti, da sam pametna cura i da će biti ponosni na mene. Pošto su oni tako motivirali mene, shvatila sam da bih i ja mogla motivirati druge cure, druge dečke koji nisu htjeli upisati faks. Zato sam htjela zapravo ovaj posao jer, kao što sam rekla, želim ih motivirati za daljnji uspjeh i daljnje obrazovanje. – objašnjava Viktorija

Siniša-Senad Musić, potpredsjednik Rom HR-a, kaže kako romska djeca nažalost moraju uložiti znatno više truda od ostale djece kako bi uspjela. Na svojoj je koži osjetio kako dostatne kvalifikacije za neke od njih ipak nisu dovoljne.

– Moj put je započeo zapravo doživljajem diskriminacije pri zapošljavanju 2013. godine nakon što sam pobijedio na jednom natječaju za posao u Zagrebačkoj županiji. Osoba koja je tada već diktirala odluku koju je pisala tajnica nakon što je pročitala moje ime i prezime… Znači ja imam dva imena, Siniša-Senad Musić, pitala je prvo da li sam Muslić, citiram, onda kada nisam bio Muslić, bio sam Romić. Konstatacija je bila da ne može cigić raditi u županiji. – prepričava Musić.

Tada je shvatio da želi poboljšati mogućnosti za napredak za generacije koje dolaze. Program mentorstva samo je jedan u nizu tih napora.

– Mi smo krenuli s jednom idejom da uzimamo mlade Romkinje i Rome koji imaju minimalno završenu srednju školu ili su na faksu ili su završili faks, koji rade s tom djecom i uče direktno. Tako smo utjecali na smanjenje jaza u obrazovnim ishodima između romske djece i njihovih vršnjaka, ali smo i doprinijeli dodatno njihovim obrazovnim ishodima i zainteresiranosti za obrazovanje. I ne samo to. Možete misliti da ste vi u srednjoj školi i znate da čim završite ćete početi raditi i kakav je to motiv za tu djecu i zapravo za njihove sumještane iz naselja jer jednostavno je to nešto prekrasno. – opisuje Musić

Musić ističe kako je izniman uspjeh to što s mladim Romima rade upravo Romi jer ih upravo oni mogu najbolje motivirati.

– Zamislite tko može bolje motivirati roditelje, učenike i pomoći njima od onih koji su se susreli s istim tim problemima i nadišli ih, završili svoju školu i sad se vraćaju kao nekakvi novi uzori i točno znaju o čemu ta djeca pričaju. Bez obzira i uz svako dužno poštovanje svem tom obrazovanju koje prolaze učitelji, ali iskustvo se ne može naučiti, to moraš jednostavno proći. I to je njihova prednost i jačina. – ističe Musić

Antonio Stanković studira proizvodno strojarstvo u Slavonskom Brodu te, baš kao i Viktorija, svoje slobodno vrijeme provodi u društvu osnovnoškolaca s kojima prolazi gradivo, ali rješava i druge probleme.

– Naš dan počne oko 9 sati. Dođu djeca, sjednu, pripreme se, malo se podružimo, nekih desetak, dvadeset minuta popričamo nešto, što nam se dogodilo zanimljivo tijekom jučerašnjeg dana, pitam ih što se tiče nekih ispravaka, što su novo profesori javili, gledam ocjene u e-dnevniku da se uputim u sve, tko ima nekih bilješki i onda počnemo s gradivom. – opisuje Antonio

Uloga mentora ne podrazumijeva samo podučavanje. Nakon nekog vremena postaju i osobe od povjerenja i prijatelji.

– Čim završi nastava to se pišu poruke joj da znaš danas sam ispravila, danas sam povećao ocjenu. Bude u meni taj neki osjećaj radosti i ponosa, iako im nisam ni roditelj ni rodbina, osjećam tu neku povezanost s njima, vidim da i oni osjećaju prema meni. Kad me vide na ulici, zagrle me i trče k meni, to nisu djeca mala od sedam, osam godina, već su to odrasli ljudi od 16, 17 godina, ali oni osjećaju tu neku povezanost. – objašnjava Antonio

S djecom ne rade isključivo srednjoškolci i studenti. Marina Jovanović radi s djecom u naselju Josip Rimac u Slavonskom Brodu. Počela je volontirati u Rom HR-u nakon što je shvatila da i njenom sinu treba pomoć oko školskih zadataka. U svojoj obitelji njeguje važnost obrazovanja, a kaže i kako sve više mlađih generacija roditelja razumije nužnost uključivanja djece u obrazovni sustav.

– Stanje je dosta bolje nego prije. Više nismo u tom sistemu kao prije što je bilo. Svijet ide prema boljem, tako se i oni mijenjaju. Roditelji su mlađi pa drugačije razmišljaju o obrazovanju tako da evo moram ih zaista pohvaliti da to više nije kao prije. – kaže Marina

Čini se, pitanja uključivanja romske djece u sustav obrazovanja, ali i nastavak školovanja, sve su manji problemi. Međutim, Siniša-Senad Musić objašnjava kako tu njihove prepreke ne staju – nerijetko se suočavaju s diskriminacijom pri zapošljavanju.

– Oni kad završe obrazovanje, susreću se s jednim drugim nivoom, a to je ta diskriminacija pri zapošljavanju koja je mene dovela upravo u taj civilni sektor što znači da bi se s nekakvim pozitivnim ili afirmativnim mjerama tim mladim osobama u srednjoj školi ili na fakultetu moglo još više pomoći. Mogle bi im se dati određene dodatne mogućnosti instrukcija kada im ide neki predmet loše i dati im minimalno jedan plaćeni tečaj koji je certificiran. Nama bi kao romskoj zajednici, a onda i kao hrvatskom društvu, bio cilj da djeca što brže, zapravo da te mlade osobe što brže prođu kroz fakultet, da steknu što veće znanje i zapravo kada dođu na tržište rada, da ta romska djeca budu konkurentnija. Kako bi probali anulirati ovu diskriminaciju pri zapošljavanju bilo bi dobro da osim same diplome koju ima njegov neromski vršnjak, ima završen, recimo, certificirani tečaj za engleski jezik, za poslovnu komunikaciju, za informatičku pismenost, digitalizaciju, već što je od njegovog interesa. – ističe Musić

Svi su zaposlenici i volonteri Rom HR-a iznimno zadovoljni interesom djece i roditelja te naravno gomilom pozitivnih dojmova koji dolaze od svih uključenih te posebice od školskog osoblja. Ipak, sam sustav treba biti pravedniji.

– Napredak je malen, ali vidljiv. No, važno je naglasiti kako u slučaju ovih mladih ljudi jednakost nije dovoljna, već u sustavu treba jačati pravičnost. – zaključuje Musić.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.

FOTO: ROM.HR