Nedopustivi dječji brakovi o(p)staju zahvaljujući reproduktivnoj nepravdi i dijaboličnim javnim politikama

– Aktivistički dio romske zajednice dominantno je muški te samim time problemi žena ne dolaze dovoljno do izražaja. 

Da je tomu doista tako svjedoči i moja sugovornica Mirsada, danas četrdesetogodišnjakinja koja je i sama stupila u bračnu zajednicu kao petnaestogodišnjakinja. Kako bi zaštitila identitet, odlučila je reći samo kako je majka dvoznamenkastog broja djece, napominjući kako sve potomstvo nije plod njezine volje.

– Što sam ja znala tada? On je htio da se odmah uzmemo pa sam se preselila. Otišla kod njih bez ikake veze prije... Moja majki to nije bilo super pa me puno vikala pa sam ja još više htjela otići. – uz gorak smijeh je ispričala Mirsada početak svojeg dječjeg braka.

Negativnom fenomenu dječjih brakova nužno je pristupiti analitički, na proste faktore razložiti interakciju i kompleksnost različitih čimbenika koji uopće prethode stvaranju plodnog tla za ovaj ozbiljan društveni problem. Prvi čimbenik je siromaštvo jer uslijed nemogućnosti pružanja alternativnih opcija osobnog razvoja djevojčicama i ženama po prekidu ili svršetku školovanja, brak postaje jedinom opcijom. Važno je shvatiti višedimenzionalnu narav siromaštva koja nadilazi puku materijalnu oskudicu te se uglavnom koncentrira na zajedničkom prostoru koji dijeli velik broj obitelji čineći siromašnu zajednicu.

Drugi značajan čimbenik veže se uz društvene norme dotičnih zajednica kojima je funkcioniranje s poticanjem djevojčica na brak inherentno. Istraživanjem iz 2017. utvrđeno je kako svaka nova upisana godina obrazovanja za šest posto smanjuje vjerojatnost udaje što postaje itekako upozoravajuće uzevši u obzir podatak kako čak tri četvrtine Romkinja u Hrvatskoj ne završava osnovnoškolsko obrazovanje te su u usporedbi s prosjekom vršnjakinja iz općeg stanovništva značajnih sedam godina kraće školovane.

Posljednji, vjerojatno i najsveobuhvatniji čimbenik krije se pod skutima tradicionalizma i strogo patrijarhalnih zajednica koje su obilježene izrazitom rodnom nejednakošću i normaliziranom diskriminacijom kako žena, tako i djevojčica. Brojne analize nedvojbeno svjedoče o (pre)naglašenom patrijarhalnom karakteru romskih zajednica koje vrijedost žene jedino promatraju kroz prizmu donošenja potomstva na svijet i brige o kućanstvu, pri tom degradirajući ženu u roba vlastite obitelji.

– Nisu roditelji sa mnom razgovarali o braku. Gledala sam kako otac, pokoj mu duši bio je zločest čovjek, tuče majku ispred svi' nas. Poslije bi ona tukla nas... I šta ćeš... Ja vidjela da su kod njega bogatiji, imali kupaonicu i ja otišla – govori Mirsada objašnjavajući uvjete života u roditeljskom domu, a koji su ju motivirali na stupanje u dječji brak.

Istodobno, za razliku od najvećeg broja društava koje dob partnera uzimaju ključnom prilikom utvrđivanja legalnosti i moralnosti bračne zajednice, izrazito tradicionalna društva poput romskog služe se krajnje neprihvatljivom praksom donošenja suda temeljem, uvjetno rečeno, nevinosti djevojke. Drugim riječima, služe se društvenim i kulturnim konstruktom na temelju spola, a bez utemeljenja u medicini, oslanjajući se na vrlo tanak sloj ženske kože intimnog dijela tijela, a sve kako bi se ponižavanjem i seksualnim iskorištavanjem dodatno oslabio položaj žene. U zajednicama gdje se imaginarni koncept očuvanja predbračne nevinosti djevojke sagledava kao pitanje časti čitave obitelji, rana se udaja nameće kao preventivno rješenje za predbračne spolne odnose. Gotovo da je nemoguće ne zapitati se kako ugled cijele obitelji može biti sunovraćen spolnim radnjama onog člana koji u toj istoj obitelji uživa toliko podcijenjenu, prethodno spomenutu, ulogu roba.

Reproduktivna prav(d)a

Dostupnost reproduktivnih i socijalnih prava za svaku ženu pod jednakim uvjetima je definicija koncepta reproduktive pravde. Reproduktivna prava taksativno uključuju: ginekološku zaštitu, seksualnu edukaciju, planiranje trudnoće, medicinski potpomognutu oplodnju, prekid trudnoće, dostojanstven porod, zaštitu zdravlja nakon što nastupi menopauza te ostala prava koja mogu biti u vezi s reproduktivnim zdravljem.

Maloljetnički brak tek u iznimnim slučajevima ne prati i maloljetnička trudnoća, a jednako tako i višestruki porodi. Uslijed netom problematiziranog manjka znanja, ali i informiranosti te sveprisutnih tabua oko kontracepcije, Romkinje većinom nisu u mogućnosti odlučivati o vlastitom potomstvu. Tomu u prilog svjedoče i podaci iz istraživanja provedenog prije dvije godine, a koje nosi naziv Javnozdravstveni pokazatelji zdravlja Roma u Republici Hrvatskoj temeljem podataka javnozdravstvenih baza i registara. Istraživanje je poslužilo zadavanju jasnog okvira za kreiranje javnozdravstvenih politika s dugoročnim ciljem premošćivanja nejednakosti u zdravlju  Romske manjine u odnosu na opću populaciju Hrvatske.

Temeljem evidencije poroda za 2018. godinu, utvrđeno je kako je u Hrvatskoj bilo 36.753 poroda među kojima 1,6 posto (593 poroda) čine Romkinje. Budući da je procijenjeni broj žena generativne dobi odnosno, žena od 15 do 49 godina, za 2018. u Hrvatskoj iznosio 875.800, s udjelom Romkinja od 0,5 posto (4.719 žena), matematički izračun pokazuje kako stopa rađanja u romskoj populacija trostruko premašuje stopu rađanja svih žena generativne dobi u Hrvatskoj. Također, podaci otkrivaju kako je najviša stopa rađanja Romkinja u dobi od 20 do 24 godine, dok se ista za prosječnu građanku Lijepe naše nalazi u kategoriji od 30 do 34 godine. Posebno je gorka ilustracija djece koja rađaju djecu, vidljiva iz podatka kako su u kategoriji dobi od 10 do 14 godina zabilježena tri poroda Romkinja.

Posljedice dječjih brakova

Gotovo jednake uzrocima su i posljedice dječjih brakova čime se zatvara samoodržavajući začaran krug. Budući da početak dječjeg braka gotovo u pravilu znači i kraj školovanja, a onda posljedično i potpuno napuštanje sustava obrazovanja koje biva zamijenjeno maksimalnom preokupacijom o kućanstvu i obitelji, žena se dovodi u stanje manjkave obrazovanosti i upitne kvalificiranosti koji po uzoru na  perpetuum mobile nastavljaju neprekidan položaj doživotne podređenosti; ekonomske ovisnosti koja ju osuđuje na život u siromaštvu i nemogućnosti samoostvarenja.

– Eh, da sam imala ovu glavu, nikad ne bi' preselila kod njih. Da sam barem znala što sad znam – zavapila je Mirsada odgovarajući na pitanje koliko joj se maloljetnički brak pokazao dobrom, uvjetno rečeno, odlukom. – Moje kćeri stalno, stalno od mene čuju: Ne žurit' s udajom, tu škola prvo moraš da zavšiš!, al' isto nisu sve poslušale – nezadovoljno je priznala Mirsada, a onda se požalila i na ukidanje mjere roditelj odgojitelj davši povoda za tekst koji slijedi.

Mjera roditelj-odgojitelj

Najdugovječniji i najkontroverzniji zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić je 2016. godine pokrenuo mjeru Roditelj odgojitelj. Budući da je progresivno za šest uzastopnih gradonačelničkih mandata populizam postao njegovom političkom platformom, ne čudi kako je upravo najveću podršku glasača dobivao baš na rubnim dijelovima grada koje nerijetko naseljavaju Romi – uslijed nepovoljnog društvenog položaja i manjka obrazovanosti, idealan mamac za instinktivne politike koje nude jednostavna rješenja zanemarujući praktične aspekte izvedivosti.

Iako mjera nosi naziv Roditelj-odgojitelj, uzevši u obzir prevladavajuće obrasce obiteljskog života kod nas, nimalo ne iznenađuje kako je prema podacima Ureda za demografiju u veljači 2020. tek 572 očeva koristilo mjeru, dok su preostalih 4 236 činile majke.

Ne unatoč, već usprkos kuki i motiki protiv ukidanja mjere, a po odluci Bandićeva nasljednika aktualnog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, dignutima od strane svakojakih političkih organizacija te građanskih udruga i inicijativa, među kojima je i dio Romkinja, slijedi obrazloženje dugoročne štetnosti ove navodno domoljubne investicije.

Domoljubna je zbog deklarativnog populacijskog cilja, odnosno predviđenog utjecaja na svima nam priželjkivani rast nestajućeg stanovništva Republike Hrvatske. Mjerom koja zahvaljujući isključivom vezivanju žene uz kuću i obitelj ubrizgava financijsku injekciju u kućni proračun, ženu se potpuno izuzima iz javne sfere, osobito joj ograničavajući konkuriranje na tržištu rada. Posljedično; žena biva, pored brakom, sad još na formalnoj razini i u smislu posla vezana za obitelj promećući se u njezinu radnicu.

Ako u jednadžbu prosječne patrijarhalne obitelji uvrstimo oca koji je pater familias i majku-odgojiteljicu, na dobrom smo tragu dobivanja rješenja preostale nepoznanice tj. poslodavca. Muškarac koji sudjeluje u javnom životu, koji je glava obitelji ovom mjerom proširuje svoju ulogu i na poslodavca koji postaje apsolutno dominantan i u privatnoj sferi. Dugoročna posljedica poticanja bujanja privatne sfere jest i manje novca u području javnih usluga; u konkretnom slučaju vrtića čija je društvena uloga, pored nužne socijalizacije, svakako i rasterećenje oba roditelja kako bi mogli svaki zarađivati u javnoj sferi.

Djeca moraju prestati stvarati djecu

Svoj govor na spomenutoj Tribini zastupnik Kajtazi je zaključio rekavši: Glas Romkinja do sada nismo mogli dovoljno čuti!. Navedena je tvrdnja neosporna, tim više kad se u obzir uzme nedopustiv fenomen dječjih brakova te raširena reproduktivna nepravda s kojom se Romkinje i u privatnoj i u javnoj sferi svakodnenvo suočavaju.

Iako se na prvu može činiti kako se radi o samovoljnoj, u najmanju ruku ishitrenoj odluci stupanja u dječji brak, istraživanje (2020.) pokazuje kako je to tek  površno sagledavanje zastrašujućeg društvenog problema.

– Uzmemo li u obzir cjelokupni kontekst odrastanja obilježen siromaštvom, socijalnom isključenošću i predrasudama, slabim odgojnim i obrazovnim kapacitetima roditeljima, preprekama tijekom školovanja, odrastanjem u nesigurnoj i marginaliziranoj okolini pa konačno i ograničenost psiho-emocionalnih kapaciteta adolescenata za shvaćanje kompleksnosti i zahtjeva koji proizlaze iz uloge bračnog partnera/ice, nije teško uočiti determiniranost takve, samo naizgled samostalne, odluke.

Dječji su brakovi problem međudjelovanja brojnih čimbenika koji vapi za učinkovitim interdisciplinarnim pristupom djelotvornih javnih politika među kojima obrazovanje djevojaka ima odlučujuću ulogu. Pored edukacije na polju reproduktivnog zdravlja, presudno je razvijanje samopouzdanja, samosvijesti, socijalnih i komunikacijskih vještina, ali i rad s mladićima i roditeljima u cilju osvještavanja posljedica problema rodno uvjetovanog nasilja i tradicionalnih rodnih uloga.

Svemu navedenom je potpuno oprečna krajnje neprikladna mjera Roditelj-odgojitelj koju je utemeljio bivši zagrebački gradonačelnik, i to s trinaest USKOK-ovih optužnica za vratom, koje (između ostalog) daju povod sumnji u dobronamjernost iste.

Ovako dijaboličan modus operandi ne čini dobro kako ženi, tako ni muškarcu, već jedino odgovara klasičnoj tradicionalnoj podjeli uloga koja žena dugoročno cementira unutar četiri zida.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.