LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Dva ministra, dva gradonačelnika, dva zakona; jedna srušena kuća, nula obnovljenih kuća

Dvije godine od zagrebačkog potresa: uspavani betonci i „Betonski spavači”

Unatoč tomu što su se tresla i brda i doline, sav uspjeh postpotresne obnove, nažalost, možemo svesti na onu dobro znanu staru narodnu - Tresla se brda, rodio se miš. Dosadašnje aktivnosti meritornih su svedive na poražavajuću računicu: Dva ministra, dva gradonačelnika, dva zakona; jedna srušena kuća, nula obnovljenih kuća.

Unatoč tomu što su se tresla i brda i doline, sav uspjeh postpotresne obnove, nažalost, možemo svesti na onu dobro znanu staru narodnu - Tresla se brda, rodio se miš. Dosadašnje aktivnosti meritornih su svedive na poražavajuću računicu: Dva ministra, dva gradonačelnika, dva zakona; jedna srušena kuća, nula obnovljenih kuća.

Prošle su dvije godine  i dvadeset dana od razornog potresa koji je izmijenio ne samo lice glavnog grada Hrvatske, već uvelike i svakodnevicu velikog broja njegovih žitelja. Magnitudom 5.5 po Richteru, Zagreb se tresao prvi puta u 6:24h, a onda ponovno u 7:01h sa magnitudom za 0.5 manje po jednakoj skali. potres je ugasio mladi život petnaestogodišnje djevojke i 27 ljudi ozlijedio. Iznosom od 86 milijardi kuna je procijenjena materijalna šteta koja uključuje kako javne, tako i privatne građevine. Riječ je o o nekima od najvećih znamenitosti grada, zatim o javnim ustanovama ključnima za funkcioniranje različitih sfera života stanovnika te na poslijetku o mnogobrojnoj privatnoj imovini; kućama i stanovima zagrepčana i stanovnika zagrebačke okolice.

Uspavani betonci

Budući da je sam smisao obljetnica provođenje društvene prakse prisjećanja kakvog važnog događaja, a često i rekapitualcije poduzetih koraka koji se odnose na isti, brojni trenutni i nekadašnji vladari političke scene su prigodno iznijeli svoje stavove o obnovi grada kojem Drago Diklić, i nakon gotovo sedam desetljeća karijere, i dalje tepa: Zagreb je najljepši grad.

Redovnu konferenciju za medije utorkom, koja je 22. ožujka 2022. upravo koincidirala s datumom potresa, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević je otvorio rečenicom:

Nezadovoljni smo brzinom obnove privatnih kuća. 

Zatim je nastavio govoriti o obnovi kazavši:

– Doživjeli smo da su ravnatelj Fonda za obnovu i ministar graditeljstva dali ostavke. Naša je odgovornost obnova javnih zgrada kojima je vlasnik Zagreb. Vidim da postoje nesporazumi oko Fonda Solidarnosti čija se sredstva ne smiju koristiti za obnovu privatnih zgrada – iz čega je razvidan manjak uspješne kooperativnosti između državnih i gradskih tijela vlasti, a koji se prelama ne na leđima, već na glavama građana, koji i dalje ostaju bez (adekvatnog) krova nad istima.

Kad je prije devet mjeseci koalicija platforme Možemo i SDP-a preuzela gradsku vlast, dio objekata još nije bio ni pregledan, na što se u svojem medijskom nastupu osvrnuo zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet. Diplomirani arhitekt i docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu je naveo kako postoje tri uska grla koja su kamen spoticanja obnovi. Taksativno je naveo kako se radio o: ministarstvu graditeljstva čiji su djelatnici zatrpani tisućama zahtjeva koje ne stižu procesuirati, zatim o Fond za obnovu na koji se čeka da dugotrajnim procesom provede odluke i javnu nabavu te o kadrovskoj potkapacitiranosti koja je faktor integriran i među prvim dvama navedenim uskim grlima.

Gostujući na N1 televiziji, bivša premijerka iz redova HDZ-a, Jadranka Kosor je ustvrdila kako prolazno vrijeme ni Vlade, niti gradske vlasti nije dobro kad se uzme u obzir činjenica da je od potresa prošlo dvije godine, a obnova stoji. Budući da je Kosor od neimenovanog dužnosnika Vlade čula kako je i aktulani – drugi Zakon o obnovi loš te ga je potrebno mijenjati, rekla je:

– To pokazuje potpuno nesnalaženje, jer tko je predlagao i donosio zakon i izmjene zakona u ove dvije godine? (...) Ako nakon dvije godine konstatiraju da opet nešto sa zakonom nije u redu i da zbog toga neke stvari zapinju, kasne, da se nisu pomaknule, da dvije godine nakon potresa nemamo nijednu obnovljenu kuću, da je prije neki dan tek srušena kuća koja je postala simbol potresa, zato što smo došli ususret druge godišnjice, to je pokleknuće i potonuće i da je u tom poslu, kao i u svakom drugom, postalo jasno da stvari ne idu dobro. 

Povodom obljetnice potresa, u Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski je održan izniman ranojutarnji koncert koji je otpočeo upravo kad i podrhtavanje Zagreba 2020. Namjera vrsnih umjetnika različitih profila je bila koncertom nazvanim Glazba glasnija od potresa ohrabriti građane te im uliti nadu za sve nedaće kojima je čovječanstvo izloženo, ali svakako i ukazati na potrebu donatorstva u kulturi jer je i zgrada Hrvatskog glazbenog zavoda među oštećenim dobrima, srećom, njezina je konstrukcijska obnova otpočeta. Stoga, zgrada naše najstarije glazbene institucije je potresom i sama postala dijelom nepregledno dugačkog reda uspavanih građevina jer su unutar omiljene dvorane senzibilnih glazbenih umjetnika utihnule vokalno-instrumentalne izvedbe koje za nju život znače.

Betonski spavači

Iako medij televizije posljednjih godina, izuzmemo li periode lockdowna, gubi popularnost među publikom, donedavno marginalizirani žanr televizijskih serija, proživljava renesansu. Dok svjetske i domaće rekorde gledanosti obaraju serije na poslužiteljima poput HBO-a i Netflixa, Hrvatska svojeg konja za trku ima u dokumentarnoj seriji Betonski spavači iz 2016. godine koja je ostvarena uz pomoć Hrvatskog audiovizualnog centra čija je produkcija pokazala dostojanstveno održavanje koraka sa svjetskim trendovima.

Ova serija simboličnog naziva priču gradi oko moderne arhitekture u Hrvatskoj te bivše Jugoslavije koji predstavljaju jedinstveno područje velikog broja napuštenih i ruševnih zgrada iz 20. stoljeća čija se arhitektonska vrijednost u stručnim krugovima klasificira kao iznimna, a malom čovjeku je čuđenje u svijetu.

Dinamični trojac autora koji stoji iza majstorskog posla različitih procesa stvaralaštva čine: Nevenka Sablić, Saša Ban i Maroje Mrduljaš. Vodeći stručnjak te kritičar arhitekture i dizajna svjetskog glasa, Mrduljaš s velikom dozom senzibiliteta prema gledatelju - amateru nevjerojatnom lakoćom izraza pred kamerom vodi gledatelja kroz jezu ogoljenih prostora i melankoliju propadanja. Zahvaljujući njegovoj nimalo namteljivoj, ali vrlo ekspresivnoj eruditskoj energiji, složeni se arhitektonski faktovi najednom transformiraju u pitak televizijski sadržaj. Unatoč dominantno čemernoj atmosferi napuštenih, ruševnih i zaboravljenih građevina koje polako, ali sigurno, zaposjeda priroda pa se sve više čine kao atavizmi drevne zaboravljene civilizacije, autori za svako zdanje nude suvremena rješenja koja gledatelju, na poslijetku, ipak nude dozu optimizma.

Prva sezona obrađuje domaću arhitekturu turističke namjene koja je procvat doživjela od početka druge polovice 20.st. te su putem nje predstavljeni najistaknutiji domaći arhitekti (Ivan Vitić, Rikard Marasović) koji su se većinski oslanjali na regionalno ili lokalno graditeljstvo kombinirajući ga s elementima kubičnih volumena i živa kolorita s izrazitim mediteranskim značajkama, ponekad interpolirajući u stare ambijente dalmatinskih gradova.

Druga sezona obrađuje moderne i višenamjenske prostore poput Zagrebačkog Velesajma i domova kulture koji su često bili stvarani višestrukim ponavljanjem masivnih i grubih betonskih oblika, a koji su glavna brutalizam. Riječ je i o izgradnji čitavih naselja poput Splita 3 koji su ostali nedovršeni te su izloženi konstantnom propadanju uslijed sudskih sporova koji  poprimaju obilježja gordijskog čvora.

Mrduljaš ustanovljuje kako se istodobno radi o tri priče: o sjajnoj arhitekturi ne starijoj od pola stoljeća; našoj nedavnoj modernoj, ali i potiskivanoj povijesti; a možda i ponajviše o ljudskim sudbinama koje okružuju tu arhitekturu - kako u ono vrijeme kad je bila korištena, tako i danas kad ona biva neiskorištenim resursom koji uslijed zanemarivanja i nerješenih vlasničkih odnosa prerasta u problem mega-strukture. 

Sinegdoha naše društvene stvarnosti

Betonski spavači obiluju autentičnim snimkama iz doba gradnje koje gledatelju pružaju neponovljivo iskustvo uranjanja u minula vremena i arhitekturu koja je postala sinegdohom naše društvene stvarnosti, od izrazite relevantnosti za život u sadašnjosti. Kako su ideju javnog dobra zamijenili gramzljivi partikularni interesi koji žešće od korozije nagrizaju izvanredna umjetnička djela visoke funkcionalnosti građena sa svrhom da postanu katalizatori preobrazbe i modernizacije društva, u ovo postpotresno vrijeme se čini aktualnijom nego ikad.

Nedavna objava o početku snimanja treće sezone Betonskih spavača je uslijed, u najmanju ruku poraznih, u praktičnom smislu svakodnevice iz perspektive malog čovjeka nevidljivih rezultata obnove, itekako vrijedna. Fokusirajući se na modernističku arhitekturu iz socijalizma oko koje bujaju koncentrični krugovi utopijskih ambicija i kontroverznih sudbina, a kad ju stavimo u kontekst s trenutnim zastojima obnove kojoj svjedočimo u današnjem demokratskom društvu, itekako je važna spoznaja da Betonski spavači od gledatelja čine ne samo pasivnog konzumenta briljantnih kadrova, nego ga tjeraju i na promišljanje o zajedničkom javnom prostoru te osvještavaju o vlastitoj ulozi u mijenjanju svijeta.

Aktualna sudbina Zagreba, određena i vlastodršcima, ali i nama samima – nezadovoljnim njegovim stanovnicima koji glasno šute, vjerojatno iz sasvim drugih pobuda, međutim, nevjerojatno precizno, poetski je portretirana prije gotovo četiri desetljeća iz pera velikog Arsena Dedića koji mu je otpjevao:

Zagreb i ja se volimo tajno

Bez pisama i razglednica;

Mi smo k'o slavni ljubavnici

Iz zavađenih porodica.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

 
Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
FOTO: PEXELS