Uronjen u svijet hašiša i opijuma, Charles Baudelaire stvara pjesme o zlu i ljepoti, nasilju i nasladi

Na današnji dan, 9. travnja 1821., u Parizu je rođen Charles Baudelaire. Danas ga znamo kao pjesnika netipične poezije, no upravo tom svojom netipičnošću osvaja čitatelje. U njegovo vrijeme društvo nije bilo spremno prihvatiti i razumjeti drugačije pa njegov životni put nije bio lagan. Tome su pridonijeli i Charlesov karakter, način života i odnosi sa ženama i obitelji. Charles je još jedan u nizu pjesnika boema, ali nipošto ne možemo reći da je samo jedan u nizu pjesnika. On se izdigao iznad svojih suvremenika, a i kasnijih autora, svojom originalnošću, inovativnošću, pogledima na svijet i savršenim načinom izražavanja.

Kad se interpretira stvaralaštvo nekoga autora, biografski element ne mora biti ključno polazište interpretacije, Ipak, teško da postoji autor na kojega nimalo nisu utjecali događaji iz njegova života. Baudelaireov način života itekako je utjecao na njegovo stvaralaštvo. Prva su stavka u tome odnosi u obitelji. Mali je Charles sa šest godina ostao bez oca koji ga je, kao zagovaratelj prosvjetiteljstva, poticao na ljubav prema knjigama i slikarstvu. Budući da je ostao sam s majkom, jako se vezao uz nju, čak strastveno. Bojao se da će i nju izgubiti i ostati sam. Uskoro se udala, što je rezultiralo time da Charles više nije bio centar njezina svijeta te je ostavilo velik trag na njega i njegov odnos s očuhom.

Od školskih se dana isticao svojom individualnošću: 

– Kolege su ga kasnije opisale kao profinjenog klinca koji je volio književnost i koji se razlikovao od ostalih učenika jer je bio nestalan u učenju, ponekad vrijedan, a ponekad sklon dokonosti, ali je svakako bio zanimljiv. – piše na blogu Čitaj knjigu.

Kao i mnogi od nas, kad se našao na jednom od prvih raskrižja života, kad je trebao upisati fakultet, nije znao što bi pa je upisao pravo. Naravno, nije bio zadovoljan fakultetom, što je rezultiralo izostancima s predavanja, opijanjima, plaćanjem prostitutki, upadanjem u dugove i namjerom da postane pisac:

– Volio je lijepu i skupu odjeću i postao najpoznatiji dandy Pariza. U to se vrijeme, misli se, zarazio sifilisom i gonorejom. Uz to je uronio u svijet hašiša i opijuma i sve je to sve više i više brinulo roditelje, osobito poočima koji je bio čovjek s karijerom, ugledom, a sad mu posinak banči sve u šesnaest. 

Unatoč svemu, uspio je diplomirati, ali bez namjere da se bavi pravom. Kako bi ga ukrotili, roditelji su ga poslali na putovanje u Calcuttu, kako je bio običaj u to vrijeme. On je to odradio bez neke promjene vezane uz želju bavljenja pravom, ali je to egzotično putovanje ostavilo traga na njemu. To se odrazilo u tematici njegovih pjesama (more, jedrenje, egzotične luke).

Uskoro je naslijedio novac – što mu je samo olakšalo to da se ponaša kao pariški dandy (kicoš), opijao se i iskušavao tada popularne droge – hašiš i opijum. 

– Poznavali su ga kao šminkera i lakog na trošenju novca.

Usto, zaljubio se u Jeanne Duval, koja postaje njegova muza – inspiracija za zbirku Crna venera, ali i druge njegove pjesme. Bila je to zabranjena ljubav. Njegovi su roditelji bili protiv veze jer je ona bila mulatkinja. Charles se zato pokušao i ubiti. Ipak, bili su u vezi dvadeset godina.

Budući da je volio trošiti novac, uskoro je potrošio pola nasljedstva te je dobio odvjetnika koji je trebao raspolagati njegovim troškovima. Zaduživao se. Pisati je počeo zbog novca. Prva mu njegova objavljena kritika u pariškom Salonu, godišnjoj i najvažnijoj izložbi slikara, Le Salon de 1845., privukla je pažnju:

– Mnoge su njegove kritike uzburkale javnost jer su bile hrabre, proročanske i vizionarske.

Neizmjerno se divio Edgaru Allanu Poeu. Pisao je pjesme po uzoru na njega, a 1854. i 1855. preveo je na francuski njegove priče. S Poeom je imao puno toga zajedničkoga: 

– Obojica su bili melankonične duše koje su se borile sa siromaštvom, bolestima, dugovima, alkoholom i preosjetljivi su teško mogli plivati u tadašnjem društvu. (...) Obojica su vjerovali u doktrinu prvog grijeha, osuđivali su demokraciju i ideju napretka, kao i  prirodnu dobrotu čovjeka jer im iskustvo nije pokazalo da su ljudi dobri i obojica su osjećali prezir prema aristokraciji.

Godine 1857. umro mu je očuh i nije mu ostavio ništa. Ipak, Charles je bio sretan jer je opet imao majku za sebe. S 36 godina napisao joj je: Vjerujem da ti pripadam potpuno i da pripadam samo tebi. Ipak, majka se nikako nije mogla pomiriti s tim da je njezin sin pisac, da je s mulatkinjom i da se često zadužuje.

Prekretnica u njegovu životu bila je objava prve njegove pjesničke zbirke 1957., Cvjetovi zla (Les Fleurs du mal). Za tadašnje vrijeme bila je to prerevolucionarna knjiga pa su izdavač i tiskar završili na sudu jer su prekršili zakon vrijeđajući javni moral, a šest je pjesama izbačeno iz zbirke (one o lezbijskoj ljubavi i vampirima). Budući da to nije bio prvi put da se vlast cenzurom uplela u umjetničku slobodu, za njega su se zauzeli mnogi slavni ljudi, među kojima i Victor Hugo te Gustav Flaubert koji je sličnu sudbinu doživio zbog Gospođe Bovary. 

Zašto su Cvjetovi zla nemilosrdno osuđivani skoro stotinu godina možete shvatiti ako ste pročitali bilo koju pjesmu iz zbirke:

– U Cvjetovima on je opjevao stvari i pojave o kojima se do tada nisu slagale rime – bol, ružnoću, smrad, pisao je o tajnim i profanim ljubavima, metamorfozama, melankoniji, korupciji u gradu, izgubljenoj nevinosti, vinu, smrti, depresiji, lezbijskoj ljubavi, alkoholu. On piše o zavisti i bludu, grijehu i propadanju ideala, o nevjeri,  traži da se čitatelj odazove mašti, a sam sebe stavlja na stranu prokletih, na stranu Sotone. U pjesmama je spajao vezu između zla i ljepote, nasilja i naslade, neke su zastrašujuće, neke zavidne, a neke prepune tuge. Mirisi u njegovim pjesmama bude osjećaje nostalgije.

Godine 1860. zaljubljuje se u Wagnerovu glazbu. Počinje pisati o njemu i započinje tzv. kult vagnerizma, koji je kasnije poharao Europu. Zbog njegovih se pjesama, iskrenosti u kritikama i esejima i stila života stvarala pogrešna slika o njemu. Iz njegovih je dnevničkih zapisa vidljivo njegovo pravo lice:

U njima se vidi kako je i što je razmišljao iz zapisa o ljubavi, religiji, ženama, dosadi i karijeri. Vidljiva je Baudelairova  moralnost, elegancija duha i uma, strah i čežnje. Nije bio perverznjak, nije bio sotonist, već izmučen i nesretan, ali inteligentan i moralan čovjek.

Godine 1866. doživio je moždani udar, zbog čega je ostao paraliziran. Otada je boravio u sanatoriju, gdje ga je posjećivao prijatelj Manet i svirao mu na klaviru – Wagnera. Godinu kasnije umro je, u 46. godini života, na rukama majke, najvjerojatnije od sifilisa.

Dašak njegova načina razmišljanja otkrijte na poveznici.