Umro Konstantin I. Veliki, prvi kršćanski rimski car

Na današnji dan umro je prvi kršćanski rimski car Konstantin I. Veliki. Vladao je od 306. do 337. godine Prethodnik mu je bio njegov otac Konstancije I. Klor.
Konstantin se rodio u današnjemu Nišu, koji je tada bio grad Naissus u rimskoj provinciji Gornjoj Meziji. Konstantin je bio uz svoga oca sve do njegove smrti. Čim je otac izdahnuo, očeva ga je vojska proglasila carem.

U borbi protiv Makscencija kod Milvijskog mosta 312. godine Konstantinovi su vojnici na svojim zastavama i štitovima nosili kristogram. Znamen se navodno ukazao Konstantinu u snu večer prije bitke. To je bio znak da je Konstantin za svoga zaštitnika izabrao kršćanskoga boga. U kratkome okršaju Maksencije je doživio poraz. U spomen na pobjedu u Rimu je podignut Konstantinov slavoluk. Car je dao izgraditi i golem kip koji ga je prikazivao kako pogleda uprtoga u nebo drži labarum (vojnu zastavu s prikazom kristograma) te ga je postavio u Maksencijevu, sada svoju, baziliku.

313. godine u Milanu Konstantin I. Veliki donio je Milanski edikt, uredbu kojom su službeno završeni vjerski progoni u Rimskome Carstvu. Cilj edikta nije bio učiniti kršćanstvo državnom religijom, što je učinio Teodozije 380. godine, već je cilj bila sloboda vjerskoga izražavanja u Rimskome Carstvu da bi se postigao unutrašnji politički mir.

Konstantin se dokazao kao sposoban vođa rimske države. Preuredio je upravu carstva na temeljima koje je već postavio Dioklecijan. Vojsku je podijelio na pograničnu i pokretnu. Prva je bila smještena i čuvala je mir na granicama Carstva, dok je druga djelovala iz pozadine kada bi nastala opasnost na granici i pratila Cara na vojnim pohodima. Prefektima pretorija oduzeo je vojne ovlasti i raspustio ih te je uveo službu vojnih načelnika, glavnih vojskovođa na čelu legija. Ustanovio je i dvije nove službe na dvoru, kvestora i načelnika službi. Proveo je i novčanu reformu počevši kovati čisti zlatnik, koji je postao glavna moneta u Carstvu.

Od 330. godine Konstantin je stolovao u novoj prijestolnici, Konstantinopolu. U prosincu 333. godine najmlađega sina Konstanta uzdignuo je na položaj cezara, a u rujnu 335. istom je čašću okitio nećaka Dalmacija, dok je njegovu bratu Hanibalijanu, mužu svoje kćeri, Konstantin dodijelio naslov kralja kraljeva i nadležnost nad narodima na istočnoj rimskoj granici.

Car se u travnju 337. godine teško razbolio. Pošao je iz Carigrada u majčin rodni grad Helenopol u termalne kupelji. Sluteći da mu je kraj blizu, odlučio se krstiti kako bi se očistio od svih grijeha. Pokušao se vratiti u Carigrad, ali je dospio samo do Ankirone, predgrađa Nikomedije. Tu je pozvao nekoliko biskupa, a Euzebije Nikomedijski ga je krstio. Konstantin je obećao da će živjeti na mnogo kršćanskiji način oporavi li se od bolesti, ali mu se prilika za to nije pružila.
Umro je 22. svibnja 337. godine, a tijelo preminuloga cara preneseno je u Carigrad i pokopano u crkvi Svetih Apostola.

Već su mu suvremenici dodijelili naslov Magnus, odnosno Veliki, a u istočnome su ga kršćanstvu počeli štovati kao sveca. Nakon očeve smrti vlast u Carstvu su preuzeli Konstantin II., Konstancije II. i Konstans I., uklonivši sve rođake koje su smatrali prijetnjom za svoj položaj.