Sve Flaubertove žene i muškarci

Na prvi bi se pogled reklo da je današnji slavljenik Gustave Flaubert, francuski autor psihološkog realizma, tvorac jednog od najkontroverznijih likova svjetske književnosti oko kojeg su se razvile mnoge žučljive raspre na satu lektire – Emme Bovary, zasigurno izrazito sentimentalan i dražestan čovjek. Takvo uvjerenje potvrđuju i uobičajeni navodi s uvodnog dijela sata lektire, kada ga se predstavi kao nježnog dječaka na kojeg je bolničko okruženje u kojem mu je otac radio ostavilo duboke tragove. Istina je, Flaubert je imao epilepsiju, zbog koje je prekinuo studij prava u Parizu i vratio se kući. Bio je emotivan, no to ga nije spriječilo da bude poprilična zvjerka.

Jedan od najprijemčivijih načina da se sazna mnogo što o Flaubertovu životu jest čitanje romana Flaubertova papiga britanskog pisca Juliana Barnesa. Taj izvrsni postmodernistički roman zapravo je nesvakidašnja romansirana biografija omiljenog Francuza kojom se svi ljubitelji ovog pisca iz doba srednje škole nemalo iznenade.

Flaubert's Parrot, FOTO: Wikipedia

Da Flaubert zna ponešto o seksualnim pitanjima, može se naslutiti iz kultnih dijelova Gospođe Bovary u kojima se podosta zanimljive scene događaju u jurećoj kočiji –  zanimljivo je da su se nekoliko godina poslije izdavanja ovog romana u Hamburgu pojavile specijalizirane kočije, bovariji, za također veoma specijalizirane, prpošne aktivnosti. Ipak, malo bi tko pogodio da je Flaubert zapravo bio izuzetno seksualna osoba, da je uživao u svojim zapisima opisivati seksualni čin, da je redovito posjećivao prostitutke, a osobito su ga privlačile orijentalne dame. Na jednom je od takvih seksualnih izleta u Egiptu zaradio i sifilis. Barnes piše kako je vrlo brzo počeo ćelavjeti i postao zdepast, zbog čega ga vlastita majka jedva prepoznala kada su se ponovno vidjeli. Sifilis se tada liječio živom pa su Flaubertove slinovnice, zatrovane tim opasnim metalom, počele lučiti crnu tekućinu. Također, izvjesno je da mu ni intimnosti s istim spolom nisu bile strane.

Ipak, Flaubertov život najviše su obilježile dvije ljubavi. Uspio je održati neočekivano dugu vezu sa ženom koja mu ni temperamentom ni estetskim preferencijama nikako nije odgovarala – Louise Colet. Međutim, krio ju je od svoje majke pa mu Colet nije mogla slati pisma, već ih je morala upućivati njegovu prijatelju, koji bi mu ih, pak, prosljeđivao u novoj omotnici. Unatoč njegovim mjerama opreza, Flaubertova je majka bila promućurna pa ga je jednom prilikom kada se vlakom vraćao od Colet dočekala na stanici, što je za ponositog mladića koji se upravo samouvjeren vraćao iz seksualnog pohoda bilo poprilično sramotno. Vjerojatno s obzirom na to iskustvo nije ni čudo što je Flaubert mrzio željeznice – vjerovao je, naime, da je znanstveni napredak beskoristan bez moralnoga napretka i da željeznice samo omogućuju većem broju ljudi da se vozika uokolo, sastaje i biva glupima zajedno. No, Flaubert sam tvrdi, iako mu Barnes baš i ne vjeruje, da je njegova jedina ljubav bila Elisa Schlesinger, žena koju je upoznao kada je imao 14, a ona 26 godina, o kojoj je maštao, a kada ju je jednom u šetnji ugledao kako doji svoje dijete, potpuno se raspametio.

Zanimljivo je i da su neke druge poznate činjenice o Flaubertu doista utemeljene u stvarnosti. Istina je, tako, da je bio perfekcionist – izradio je nevjerojatnih 70 nacrta za Gospođu Bovary jer je prije svega vjerovao u važnost stila koji, pak, mora proizlaziti iz teme. Ipak, Flaubert nikad nije imao problema s inspiracijom – iako je stvarao sporo i dugo dorađivao svoja djela, nikada mu nije ponestajalo ideja. Osim spomenutog klasika najpoznatiji su mu romani Sentimentalni odgoj koji je smatrao svojim remek-djelom, no ni kritika ni publika nisu ga takvim doživjeli, Salambo s temom iz povijesti Kartage, Jednostavno srce u kojem se pojavljuje papiga koju je Barnes upotrijebio kao polazišnu točku svojeg romana, a zanimljiva je i filozofsko-pjesnička rapsodija Kušnja sv. Antuna.

Priča je to, dakle, o manje poznatom licu slavnog autora rođenog 12. prosinca 1810. Njegov život pun kontradikcija, istodobno samotnjački i ekshibicionistički, raskošan i pustošan, završio je 1880. godine, no izvjesno je da će Flaubert još dugo živjeti u književnom kanonu, osobito uz romane poput Flaubertove papige koji autoritativne sličice iz školskih čitanki čine mnogo opipljivijim, stvarnijim ljudima.