Sherlock počinje sprječavati Skandal u Bohemiji
Megapopularni detektiv Sherlock Holmes i njegov vjerni prijatelj doktor Watson u svoju prvu avanturu upustili su se zbog posjeta misterioznog ucijenjenog ljubavnika. Kao što je i njegov prvi slučaj završio neočekivano, tako su i ekranizacije priča o omiljenom detektivu u suvremeno doba krenule u smjerovima kakve nije bilo lako predvidjeti.
Megapopularni detektiv Sherlock Holmes i njegov vjerni prijatelj doktor Watson u svoju prvu avanturu upustili su se zbog posjeta misterioznog ucijenjenog ljubavnika. Kao što je i njegov prvi slučaj završio neočekivano, tako su i ekranizacije priča o omiljenom detektivu u suvremeno doba krenule u smjerovima kakve nije bilo lako predvidjeti.
Na današnji dan, prije 129 godina, jedan od najpoznatijih književnih detektiva, Sherlock Holmes, zaputio se u svoju prvu pustolovinu. Naime, radnja prve od 56 priča Arthura Conana Doylea o Holmesu pod naslovom Skandal u Bohemiji započinje 20. ožujka 1888., kada misteriozni zamaskirani muškarac koji se predstavlja kao grof Kramm dolazi tražiti Sherlockovu pomoć. Oštroumni Holmes ubrzo ga raskrinka i shvati da je pred njim kralj Bohemije čija nekadašnja ljubavnica, operna pjevačica Irene Adler, posjeduje fotografiju i pisma koja ga mogu kompromitirati pred njegovom zaručnicom, skandinavskom princezom.
Sherlock pristaje pomoći kralju i prevarom vrlo brzo dozna gdje Irene Adler skriva sliku. Holmes, naime, plati mladićima da se potuku i priskače u pomoć Adler prerušen u svećenika, nakon čega glumi da je ozlijeđen i moli je da mu pomogne. Na njegov znak, Watson baci zapaljenu baklju u Adlerinu kuću i ona se, naravno, oda tako što prvo pohrli spasiti preciozni materijal za ucjenu. Ipak, u neočekivanom obratu Adler naglo odlazi iz zemlje, a Holmesu na mjestu kompromitirajuće slike ostavlja vlastitu fotografiju i pismo u kojem mu objašnjava da ga je prozrela. Holmes odbija plaću i zauzvrat traži sliku Irene Adler, žene koja ga je nadmudrila.
Skandal u Bohemiji bio je prva priča u zbirci Avanture Sherlocka Holmesa iz 1892., a sam ju je autor proglasio svojom petom omiljenom pričom, od njih 12 koje se nalaze u ovom izdanju. Iako je Doyle stvorio jednog od najpoznatijih fikcionalnih detektiva, može se reći da su tri velikana ipak pisala detektivske priče prije njega. Cijeli je žanr utemeljio Edgar Allan Poe svojim Umorstvima u ulici Morgue iz 1841., u kojima se pojavljuje dosjetljivi detektiv Auguste Dupin. U Engleskoj primat pripada Charlesu Dickensu, u čijem se romanu Sumorna kuća iz 1853. javlja inspektor Bucket, i Wilkieju Collinsu, velikanu romana senzacije, iz kojeg se razvio kriminalistički žanr, čiji se roman Mjesečev kamen iz 1868. smatra prvim engleskim detektivskim romanom. Godinu dana nakon Mjesečeva kamena Doyle objavljuje Studiju u grimizu, svoj prvi roman sa Sherlockom i Watsonom u glavnim ulogama.
Sherlock, FOTO: Facebook
Razlog zašto se kao savršen lik profilirao privatni detektiv, a ne pripadnik policije, leži ne samo u nepovjerenju prema policiji, već i u činjenici da privatni detektiv ima mnogo veću slobodu u rušenju strogih viktorijanskih granica između javne i privatne sfere te doma kao mjesta namijenjenog samo ženama, gdje nepoznati muškarci nisu pozvani. Iz ovog su razloga detektivke kao glavni likovi, koji se najlakše mogu uvući u kuću, postale veoma popularne.
Ipak, unatoč zanimljivoj književnoj povijesti, nove je generacije u Skadalu u Bohemiji više od svega impresionirao lik Irene Adler. Adler je tako u suvremenim adaptacijama Doyleovih djela poslužila kao savršen način da se serijal začini – prikazuje ju se, naravno, kao ženu u koju je Holmes zaljubljen, iako je poznata njegova ravnodušnost prema suprotnome spolu. U BBC-evoj adaptaciji Skandal u Belgraviji kompromitirajuće slike pohranjene su na mobitelu Irene Adler, a na njima nije prikazan nikakav kralj, već mlada pripadnica britanske kraljevske obitelji s kojom Adler potajno ima aferu. Zanimljivo je promatrati prikaz Irene Adler, koji u mnogome odudara od njezine karakterizacije u izvorniku. Osim što se BBC-evoj interpretaciji može prigovoriti upravo taj lezbijski podtekst koji, kao što je često slučaj sa scenama među dvjema ženama, služi samo za zabavu (muškog) dijela gledateljstva, Adler je prikazana kao da je njezin glavni adut tijelo. Zanosna Lara Pulver ne pokušava impresionirati samo svojim intelektom i vrsnim planom, naprotiv, golotinja postaje dio kostimografije i njezin glavni izvor moći.
Paradoksalno, gotovo se može reći da je Doyle napredniji od redatelja u 21. stoljeću koji bez pogovora slijede postulat postfeminizma o (privlačnom) tijelu kao izvoru moći, zanemarujući pritom implikaciju da se to tijelo mora pokoravati sve užim standardima ljepote neraskidivo povezanima s konzumerizmom. Sveukupno gledano, još jedan dokaz u prilog tezi da za pravo razumijevanje ekranizacije književnih djela ne bi bilo loše pročitati i izvornik, a kratki i slatki Skandal u Bohemiji svakako je vrijedan vremena čitatelja.
