Prvo cijepljenje protiv dječje paralize

Na današnji dan, 23. veljače 1954. godine, grupa djece u Osnovnoj školi Arsenal u Pittsburghu, primila je prvu injekciju cjepiva protiv poliomijelitisa, kojeg je razvio dr. Jonas Salk. 

Poliomijelitis, poznatiji pod nazivom dječja paraliza, zarazna je bolest koja se u to vrijeme širila tolikom brzinom da je zavladala prava epidemija, a njezino zaustavljanje činilo se gotovo nemogućim. Naziv poliomijelitis dolazi od grčke riječi polio, što znači „sivo”, myelon što se odnosi na „leđnu moždinu”, i -itis, što ukazuje na upalu. Dječju paralizu kao jedinstveno stanje, prvi je put 1840. prepoznao Jakob Heine, njemački ortoped, a Karl Landsteiner 1908. godine otkrio je uzročnika bolesti, poliovirus.

Poliomijelitis uzrokuje infekcija članom roda enterovirusa, poznatih pod nazivom poliovirusi (PV). PV inficira i uzrokuje bolest samo kod ljudi. Manifestira se seroznim meningitisom, flakcidnim paralizama i parezama mišića. Virus također može uzrokovati smrt zaražene osobe, obično tako da izazove paralizu mišića koji omogućavaju disanje. Bolest najčešće pogađa djecu, rijetko odrasle. Najpoznatija žrtva dječje paralize tijekom vladanja epidemije 1921. godine, bio je američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt, kojem je dječja paraliza dijagnosticirana još dok je bio mladi političar. Bolest se proširila velikom brzinom ostavivši ga paraliziranim od struka naniže.

U kasnim 40-im godinama prošlog stoljeća, predsjednik Roosevelt financirao je osnivanje organizacije pod nazivom „The March of Dimes“, u kojoj je okupio brojne znanstvenike, na čelu s dr. Jonasom Salkom. Organizacija je osnovana s ciljem ponalaženja adekvatnog načina prevencije dječje paralize.
Salk je otkrio da polio ima 125 različitih mutacija, koje se baziraju na tri osnovna tipa pa bi učinkovito cjepivo trebalo suzbiti/spriječiti sva tri osnovna tipa. Uzgojio je primjerak poliovirusa, zatim ga deaktivirao ili „umrtvio“ dodavanjem formalina te na taj način stvorio cjepivo koje je dovoljno slabo da ne zarazi pacijenta, a dovoljno jako da ga zaštiti od zaraze.

Godine 1954. započela su masovna cijepljenja djece protiv poliomijelitisa, što se pokazalo uspješnim u 60-70 % slučajeva. No, cjepivo je kod otprilike 200 osoba izazvalo suprotni efekt pa su ga uskoro povukli. Međutim, nakon brojnih istraživanja, utvrđeno je da su svi slučajevi uzrokovani jednom serijom neispravnih cjepiva. Znanstvenici su dodatno poboljšali cjepivo te je u kolovozu 1955. cijepljeno oko 4 milijuna ljudi. Slučajevi obolijevanja od dječje paralize u SAD-u drastično su se smanjili. godine 1959. cjepivo je dobilo još 90 zemalja.

Poboljšanu verziju cjepiva protiv poliomijelitisa razvio je Albert Sabin. Cjepivo se sastoji od atenuiranih (oslabljenih) virusa, a daje se oralnim putem. Unatoč tomu što lijek protiv dječje paralize još uvijek nije pronađen, cjepivo je uvelike pomoglo u prevenciji te zarazne bolesti. U većini država svijeta, poliomijelitis je gotovo istrijebljen.

U Hrvatskoj se u obveznom programu cijepljenja od travnja 2008. godine primjenjuje inaktivirano cjepivo protiv poliomijelitisa (IPV), koje se u ranijim godinama života primjenjuje u sastavu kombiniranog cjepiva u jednoj injekciji (tzv. „5u1” ), zajedno s cjepivom protiv difterije, tetanusa, pertusisa i HIB-a. Osim obaveznog programa i besplatnog cjepiva, na tržištu je dostupno i preporučeno 6-komponentno cjepivo „6u1”, koje također sadrži komponentu zaštite od poliomijelitisa. Međutim, ovo cjepivo roditelj kupuje samostalno, po preporuci pedijatra.

Da bi bila zaštićena, djeca moraju primiti 6 doza cjepiva, po jednu u sljedećim razdobljima života:

s 2 mjeseca, 4 mjeseca, 6 mjeseci te u drugoj godini života kada im se cjepivo protiv poliomijelitisa daje u okviru „5u1” cjepiva te u sedmoj i četrnaestoj godini života kada se daje samostalno inaktivirano PV cjepivo.