Prije točno 46 godina umro je Ivo Andrić – književnik čije je prvo djelo nastalo u zatvoru

Ivo Andrić rodio se u Travniku 9. listopada 1892. godine kao dijete bosanskih Hrvata, no vrlo brzo odlazi u Višegrad kod očeve sestre jer je sa samo dvije godine ostao bez oca. Danas ga se prisjećamo povodom obljetnice njegove smrti koja je nastupila 13. ožujka 1975. godine zbog problema s tlakom i srcem.

Nakon osnovne škole upisao je gimnaziju u Sarajevu, koja je ujedno najstarija bosanska gimnazija, a zbog svojeg uspjeha dobio je i stipendiju hrvatskoga kulturnog društva Napredak, zahvaljujući kojoj 1912. godine započinje studije na tada Mudroslovnom fakultetu – danas Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studiranja ondje, nastavlja s obrazovanjem u Beču i Krakovu.

Poznato je da je bio prijatelj s Matošem. Povodom njegove smrti održao je govor u bečkom klubu hrvatskih studenata, koji je prenio časopis V. Čerine Vihor, a u kojem je za Hrvatsku u kojoj je rat tada kucao na vrata rekao kako nelijepo hrče te da su budni su samo pjesnici i atentatori. 

Govorio je i razumio više od 5 jezika, živio je u desetak europskih gradova, proputovao gotovo sve europske zemlje. Kad se pogleda biblioteka u njegovu stanu u Beogradu, koji je danas muzej, u njoj se uz domaća – bosanska, hrvatska i srpska izdanja, mogu naći knjige na francuskom, španjolskom, poljskom, njemačkom i talijanskom.

Drugi svjetski rat proveo je u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je član Mlade Bosne. Njegova veza s ovom sarajevskom tajnom omladinskom organizacijom koja je htjela zbaciti austrougarsku vlast posebno je zanimljiva. Naime, općepoznato je da je Gavrilo Princip u Sarajevu 28. lipnja 1914. izvršio atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, no malo je manje poznato da ga je Andrić površno poznavao. S Danilom Ilićem, koordinatorom atentata, kako piše Tportal.hr, bio je blizak prijatelj još iz srednje škole.

Zbog svojih stavova i djelovanja Andrić je završio u zatvoru gdje je napisao svoju prvu knjigu Ex Ponto, zbirku meditativne proze objavljenu 1918. u jednoj zagrebačkoj izdavačkoj kući. Njegova su najpopularnija djela Travnička hronika, Prokleta avlija, Gospođica, ali naravno i Na drini ćuprija zahvaljujući kojoj je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine koja mu je svečano dodijeljena u Stockholmu.

Svi njegovi likovi, navedeno je u Hrvatskoj enciklopediji, bili su zadani usudnošću koja izlazi iz okvira pripovjednoga vremena; bili unutar priče nasilnici ili žrtve, protagonisti ili marginalci, suočeni su s ograničenjem u sebi. Andrićevu priču karakterizira stilsko i psihološko nijansiranje, pri čemu je uloga autorskoga pripovjedača znatna.