Porijeklo i slavlje Uskrsa

Kroz povijest postojale su brojne prepirke oko odlučivanja točnog datuma blagdana. Na Nicejskom saboru 325. godine sve crkve su se složile da se Uskrs slavi na nedjelju poslije punog mjeseca, na sam dan ili poslije ekvinocija. 

Kada je papa Grgur reformirao kalendar na zapadu dogodila se razlika od nekolika dana između slavljenja tog blagdana zapadne i istočne crkve. Ipak, nekada se poklope na isti dan. Po izvještajima evanđelista vjeruje se da je Isus razapet 14. nisana, prvog mjeseca u hebrejskom kalendaru po Starom zavjetu (kada je bio puni Mjesec), a uskrsnuo je prvu nedjelju nakon toga.

Svima nam je poznato da je Uskrs euharistijsko slavlje uskrsnuća Isusa Krista te najveći kršćanski blagdan, no kakve veze s tim imaju uskrsni zec i bojanje jaja?

Jaja i zečevi

Uskrs se slavi u proljeće, razdoblje kada sve cvjeta, životinje se bude iz svojih zimskih snova, a neke se biljke već počinju sijati. Proljeće simbolizira novi početak, ponovno rođenje i buđenje prirode. Mnogi su narodi i civilizacije kroz povijest to prepoznali te su obilježavali ovo vrijeme na specifičan način koji se, moglo bi se reći, održao i do danas.

Podrijetlo Uskrsa možemo izvući iz raznih drevnih religija. Moglo bi se reći kako je germanska božica Ostara ili Eostara nekako najbliža tom objašnjenju. Samo nam njezino ime govori o sličnosti s Uskrsom (eng. Easter). Ostara je germanska božica proljeća, zore i plodnosti. Simboli koji se vežu uz nju su jaja i zečevi.

Legenda govori kako je pronašla ranjenu pticu u snijegu te ju pretvorila u zeca kako bi mu pomogla preživjeti zimu. Ta pretvorba nije bila potpuna pa je zec imao mogućnost nesti jaja. Iz svoje zahvalnosti prema boginji, jaja je ukrasio i poklonio ih joj na dar. Boginji su se obojena i ukrašena jaja svidjela pa ih je odlučila podijeliti. Zec, kako bi udovoljio željama boginje da i ljudi osjete veselje obojenih jaja, krenuo je po svijetu ostavljajući ih ljudima. 

U grčkoj mitologiji početak je proljeća osim buđenja prirode označavao i povratak Perzefone iz Hada. U keltskoj kulturi poznata je Olwen iz čijih otisaka u zemlji počinje rasti i cvjetati bilje. Babilonska kultura nam donosi boginju ljubavi, prokreacije i rata - Ištar. 

Najpoznatija priča o Ištar je njezino oslobođenje ljubavnika Tammuza iz svijeta mrtvih. Kada se Ištar vratila iz svijeta mrtvih, Tammuz i čitava priroda koju je on predstavljao bila je ponovno živa. Blagdan kojim se slavi povratak Tammuza i Ištar naziva se Dan sreće i svake se godine obilježava oko proljetnog ekvinocija.

Zdravlje, plodnost i uskrsnuće

Rimska nam kultura donosi priču o Kibeli i Atisu, koji se svake godine ponovno rađa u ovo vrijeme predstavljajući buđenje prirode. Rimski bog Mithra često se uspoređuje s Isusom jer se i on rodio 25. 12. te uskrsnuo na proljetnu ravnodnevnicu.

Židovi u ovo vrijeme slave Pashu i blagdan kojima iskazuju zahvalnost za izbavljenje iz egipatskog ropstva. Za vrijeme svečanog obroka običaj je da se jede beskvasni kruh, janje i kiselo zelje.

Štovanje uskrslog Krista zasigurno nema veze s bojanjem kokošijih jaja, no jaje u mnogim kulturama simbol je rađanja, mladosti, zdravlja, plodnosti i uskrsnuća kao što zec simbolizira plodnost i dolazak novog proljeća.

Druidi su bojana jaja nosili kao amajliju što im je davalo određene mistične vrijednosti, a Egipćani su bojali jaja kao simbol novog rođenja neba i zemlje. Kada su se ljudi počeli pokrštavati i prihvaćati kršćanstvo iz raznih, uglavnom političkih razloga, oni nisu samo napustili svoju religiju. Bilo je lakše uklopiti neke poganske običaje u kršćanstvo nego ih u potpunosti odbaciti. Tako su se ti običaji održali i do danas.