Krvava maksimirska nedjelja promijenila tijek nacionalne povijesti
Trinaestog svibnja 1990. godine na maksimirskom se stadionu trebao odigrati derbi Dinama i Crvene zvezde. Umjesto toga, odigrala se jedna od najkrvavijih „utakmica“ nogometne povijesti.
Trinaestog svibnja 1990. godine na maksimirskom se stadionu trebao odigrati derbi Dinama i Crvene zvezde. Umjesto toga, odigrala se jedna od najkrvavijih „utakmica“ nogometne povijesti.
Obožavatelji najvažnije sporedne stvari na svijetu navikli su gledati važne i manje važne utakmice: neke od njih ne ostanu vrijedne spomena, dok se druge pamte godinama i postaju dijelom povijesti. Međutim, koliki utjecaj na povijest jedne nacije može imati neodigrana utakmica, do 13. je svibnja 1990. godine svima bilo vjerojatno nezamislivo. Za tu je svibanjsku nedjelju bio zakazan derbi Dinama i Crvene zvezde na zagrebačkom Maksimiru. Umjesto derbija dvaju klubova, cijeli je svijet pratio krvavi sukob navijača, a utakmica je, iako neodržana, ušla u sve povijesne udžbenike te se smatra prekretnicom novije hrvatske povijesti.
Zakazana u ozračju nekoliko dana prije održanih prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i općeg kaosa koji je naslućivao raspad Jugoslavije, utakmica je zapravo bila lišena natjecateljske draži. Crvena je zvezda učvrstila vodstvo pred sam kraj prvenstva iskoristivši Dinamove kikseve i oduzevši mu tako dugo čuvano prvo mjesto te je ovaj susret trebao biti samo još jedan u nizu. Zbog toga ni tribine nisu bile pune – događaj je odlučilo popratiti tek 20-ak tisuća ljudi, dok su BBB-ovci i Delije ipak bili brojni.
Neredi su počeli već 12. svibnja kada je u Zagreb stigao velik broj Zvezdinih navijača koji su otvoreno tražili sukobe razbijajući grad, tramvaje, izloge, očito ponukani beogradskom politikom. Dvodnevni su neredi nagovještavali krvav rasplet pa ne čudi što je sat prije početka utakmice sve kulminiralo kada su Delije, ponukani provokacijom nekolicine domaćih navijača, provalili na gornji dio južne maksimirske tribine. Zanimljivo je što milicija, i dotad suočavana s navijačkim neredima, uopće nije reagirala na dramatične scene nasilja i lom stadionskog inventara. Zbog toga su pravdu u svoje ruke odlučili uzeti Bad Blue Boysi, provalivši na teren skupa s pripadnicima drugih hrvatskih navijačkih skupina i pokušavši doprijeti do Delija.
Iduća su se dva sata na maksimirskom travnjaku odigrale scene nasilja i sukoba između milicije i navijača kakve nisu viđene u dotadašnjoj nogometnoj povijesti. Slika tadašnjeg Dinamova kapetana Zvonimira Bobana kako udara milicajca u trenu je obišla svijet postavši simbolom otpora divljanju tadašnjeg režima. Boban je, naime, iako su se igrači obaju klubova povukli u svlačionice gdje su čekali prestanak sukoba, ostao na terenu te je udario policajca Refika Ahmetovića koji je pendrekom udarao jednog navijača. Kasnije je Ahmetović priznao da su ga kolege tada nagovarale da puca Bobanu u leđa, na što se on nije odlučio te je Boban, umjesto smrtne kazne koju su neki očito priželjkivali, kažnjen s devet mjeseci neigranja.
Sukob koji je tog kobnog 13. svibnja izbio u Zagrebu CNN je uvrstio među pet najznačajnijih neodigranih utakmica u povijesti, a BBB-ovci ga obilježavaju kao početak Domovinskog rata. Neosporno je da je trinaesti svibnja, zauvijek obilježen krvlju dvjestotinjak žrtava, označio prekretnicu u novijoj hrvatskoj povijesti te da je svojom atmosferom najavio nesretne godine koje su uslijedile, a nogomet bacio u drugi plan u kojem se nalazi i dan-danas, kako navodi Dejan Kožul.
– Iz današnje perspektive sve ono što se događalo tog dana izgleda nekome možda i smiješno. Pa danas su slične scene već postale dio naše svakodnevice i na manjim stadionima poput onih u Zaprešiću, Šibeniku, Čačku, Kuli, Laktašima, Širokom Brijegu, a Mostar je već postao toponim čija su prva asocijacija sukobi navijačkih grupa. Sve su to krakovi čudovišta koje je pušteno taj dan. Nogomet je ostao tamo gdje su ga huligani na Maksimiru tog 13. svibnja i ostavili – u drugom planu. –
