„Još uvijek nema istinskoga pravorijeka o vrjednotama“ preminulog Gustava Krkleca
Danas se obilježava godišnjica smrti hrvatskog književnika Gustava Krkleca. Donosimo brojne informacije o njegovu životu u koje je teško povjerovati.
Danas se obilježava godišnjica smrti hrvatskog književnika Gustava Krkleca. Donosimo brojne informacije o njegovu životu u koje je teško povjerovati.
Na današnji dan 1977. godine preminuo je hrvatski književnik Gustav Krklec. Vjerojatno je svima najpoznatije njegovo djelo ono koje smo čitali u nižim razredima osnovne škole – Telegrafske basne. Možda su manje poznata ostala njegova djela, iako je pisao puno te se okušao u raznim književnim pravcima i brojnim književnim vrstama.
– Čudan je Krklec bio svat, nipošto bezazlen, a uvijek u središtu pozornosti. I premda je ispisao čitave kanconijere, bavio se zdušno feljtonistikom kakve danas više nema i prevodio je svjetske klasike, ali on još uvijek nema, bez obzira na činjenicu što se o njemu mnogo pisalo, svoje monografije, bolje rečeno, još uvijek nema istinskoga pravorijeka o vrjednotama njegove literature. – piše Božidar Petrač za Kolo.
Teško je povjerovati u to, ali Krklec je prvo pokušao studirati poljoprivredu. Budući da je studirao u Beču, ondje se upoznao s ekspresionizmom, što je utjecalo na njegov književni izričaj. Nakon jednog je semestra odustao od studiranja i vratio se u Zagreb. Potom započinje njegov aktivni javni književni život – priključivanjem književnom krugu mladih ekspresionista. Tako je s Antunom Brankom Šimićem, jednim od najvećih predstavnika hrvatskoga kruga, i Nikolom Milićevićem pokrenuo časopis Juriš 1919. godine Kasnije prestaje biti u dobrim odnosima sa Šimićem te počinje pisati drugačijim stilom, no ipak su elementi ekspresionizma prisutni i u kasnijem njegovom radu.
Godine 1921. seli se u Prag jer želi studirati režiju. Ondje je i radio kao asistent Karela Čapeka. Studij režije također nije realizirao, već uskoro odlazi u Beograd. Nakon rata dolazi u Zagreb. Tamo postaje urednik u nakladničkim kućama i časopisima te postaje profesionalni pisac. Krklec dobiva prestižnu ulogu predsjednika Matice hrvatske te predsjednika Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Također, 1951. postaje redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Kao šlag na tortu, na sva ova postignuća, 1968. dobiva i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
Gustav Krklec okušao se u pisanju gotovo svih književnih vrsta. godine 1915. objavljuje kajkavsku humoresku – svoj prvi književni tekst. Tri godine kasnije objavljuje prvu pjesmu – Put kroz noć. Godinu kasnije objavljuje i dramu, odnosno dramsku rapsodiju, Grobnica. godine 1921. objavljuje i prozno djelo – Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja. Osim toga, pisao je članke i polemike te je objavljivao prepjeve lirike sa stranih jezika; njemačkog, ruskog, mađarskog, engleskog, slovenskog i slovačkog. Krklec je značajan za hrvatsku književnost i zbog popularizacije epigrama koji je tada bio podosta zanemaren. Pod pseudonimom Martin Lipnjak pisao je i feljtone i kozerije, kao reakcije na aktualnosti, pa tako nastavlja matoševsku feljtonističku tradiciju (Lica i krajolici, Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, Noćno iverje), ali i kao putopisnu prozu (Izlet u Hrvatsko zagorje, Zagorje u snijegu, Razgovor u Trakošćanu).
Što se stila pisanja tiče, Krklec je u početku pisao impresionističko-simbolističke pjesme, nastale pod dojmom lektire. Jedno su mu vrijeme uzori bili njemački ekspresionisti. U tom je periodu objavio pjesničke zbirke Lirika, Srebrna cesta i Nove pjesme. Potom se zainteresiao za novosimbolizam (Wiesnerov krug), da bi na kraju postao tradicionalist i artist, majstor soneta. Za njegove su kasnije tekstove karakteristični smirenost i retoričnost te motivi samoće, ljubavi, žene, grada, smrti i Boga, često oslikani u zavičajnom kontekstu. Piše i socijalnu liriku prožetu osjećajnošću i refleksivnošću (Izlet u nebo, Darovi za Bezimenu).
