Iz života Enrica Carusoa: vrsni tenor, uhvaćen obučen u plahtu, u Napulj bi natrag samo zbog špageta
Započeo je pjevajući napuljske narodne pjesme, a stigao je do trenutka kada mu učitelj postaje Guglielmo Vergine. Trebale su samo tri godine i već je 1894. debatirao u operi L'amico Francesco.
Započeo je pjevajući napuljske narodne pjesme, a stigao je do trenutka kada mu učitelj postaje Guglielmo Vergine. Trebale su samo tri godine i već je 1894. debatirao u operi L'amico Francesco.
Na današnji se dan u Napulju 25. veljače 1873. godine rodio talijanski operni pjevač koji je po mišljenjima mnogih posjedovao najbolji tenor. Prvi je čije su se arije počele snimati i prvi čija je pjesma dosegla milijunski primjerak. Bilo je riječ o poznatoj ariji Vesti La Giubba, kompozitora Ruggera Leoncavalloa.
Enrico Caruso odrastao je u siromašnoj obitelji. Iako je bio glazbeno nadaren, sve do 18 godine nije mogao steći formalno glazbeno obrazovanje. Započeo je pjevajući napuljske narodne pjesme, a stigao je do trenutka kada mu učitelj postaje Guglielmo Vergine. Trebale su samo tri godine i već je 1894. debatirao u operi L'amico Francesco. Od tada su mu se uloge samo nudile te je ubrzo postao najcjenjeniji i najbolje plaćeni umjetnik diljem svijeta. U karijeri koja je trajala 25 godina snimio je preko 200 opernih djela i pjesma, a neke se još uvijek objavljuju i prodaju. Pravi je primjer onoga što se danas naziva svjetskom ličnošću zahvaljujući dobrom marketingu i PR-u.
Očevim stopama
Carusov otac, Marcellino, bio je radnik u ljevaonici, a instalirao je i fontane u Napulju te je svim silama htio od svog sina učiniti isto. Tako je mali Enrico u dobi od 11 godina postao njegov šegrt. S druge strane, na zahtjev Carusove majke pohađao je privatne sate kod lokalnog svećenika kako bi stekao osnovno obrazovanje. Naučio je pisati i krenuo je za obrazovanjem tehničkog crtanja. S vremenom je počeo pjevati u crkvenom zboru, što mu je pomoglo da uvidi da glas koji posjeduje može iskoristiti u razvoju glazbene karijere. I tako je sve krenulo. Nakon majčine smrti morao je osmisliti način kako će financijski pridonijeti obitelji. Započeo je kao ulični pjevač u Napulju pjevajući narodne pjesme. Ubrzo je postao plaćeni zabavljač u talijanskim restoranima. Sve je izgledalo savršeno dok ga u radu nije prekinuo poziv na vojni rok. Nakon odslužene obuke nastavio je s glazbenim vježbama. S 22 godine prvi se put pojavljuje u operi L'Amico Francesco, amaterskog kompozitora Marija Morellija.
U rodni grad samo na špagete
Mladi i ambiciozni Caruso i dalje je bio u financijskoj krizi te su ga prilikom jednog posjeta Siciliji fotoreporteri uhvatili kako na sebi nosi plahtu koja je podsjećala na togu, jer mu je prava roba bila na sušenju. Imao je organiziran nastup u rodnom gradu koji nije prošao ponajbolje. Bio je izviždan jer nije mogao platiti osobe koje bi mu pljeskale. Incident je povrijedio njegov ponos i nikada se više nije pojavio ovdje na sceni, a prilikom jednog intervjua rekao je da će se u rodni grad vratiti samo kako bi jeo špagete.
Početkom 20. stoljeća nižu se uspjesi. Dobiva razne uloge u operama i operetama, pa i u dvama filmovima. karijera mu je krenula uzlaznom putanjom prilikom nastupa na velikom koncertu povodom smrti Giuseppea Verdija. U publici su se nalazila dva tadašnja velika tenora: Francesco Tamgno i Giuseppe Borgatti. Nakon toga kreću snimanja ploča koje su uskoro postale najprodavanije. Skupljao je novac kada je SAD ušao u Prvi svjetski rat. Kasnih 1920-ih zdravlje mu se polako počelo narušavati. Odstranjen mu je lijevi bubreg te je preminuo u rodnom gradu u dobi od 48 godina. Ono što je pokrenuo više nikada nije stalo. Operna su se djela počela snimati i prodavati, operni pjevači postajali su zvijezde koje su pratili paparazzi i, dakako, glazba i performansi u kojima je nastupao.
