„You want it darker, we kill the flame.” – donosimo recenziju Cohenova „Plamena”

Blagdansko je vrijeme pravo vrijeme za poeziju. To očito znaju i u nakladi Vuković & Runjić pa su tako nedavno objavili Plamen, zbirku pjesama, stihova, crteža i zapisa iz bilježnica Leonarda Cohena. Koliko god obožavateljima Cohena možda bilo teško, i u prvi mah odbojno, čitati ga na hrvatskom jeziku, prevoditelj Damir Šodan svoj je prijevod odlično izveo. Postoje mnoge riječi koje se u Cohenovu djelu opetovano ponavljaju – smrznut, slomljen, gol, vatra i plamen – stoga ne čudi što je i naziv ove zbirke baš Plamen. Kao što je napisao njegov sin u predgovoru:

Palio je plamenove i pomno ih održavao. I pritom vrijedno bilježio sagorene posljedice.

Zbirka je sastavljena prema jasnim smjernicama koje je autor ostavio za života, a sastoji se od triju dijelova. Prvi je dio možda i najzanimljiviji; sadrži šezdeset i tri pjesme koje su do sada bile neobjavljene. Autor ih je pomno odabrao iz mase neobjavljenih tekstova koji su nastajali desetljećima.

Drugi se dio sastoji od pjesama koje su se pretvorile u tekstove pjesama na njegova posljednja četiri albuma. Ovaj je dio podijeljen na četiri poglavlja – Plava uzbuna, Stare zamisli, Popularni problemi, Želiš mračnije.

Treći dio predstavlja izbor iz Cohenovih bilježnica, koje je vodio svakodnevno još od svojih tinejdžerskih dana pa sve do posljednjeg dana svoga života. U tim se bilješkama mogu pronaći i iskrene posvete Tomu Waitsu. Također, u zbirci se nalazi i prepiska dopisivanja elektroničkom poštom između Leonarda Cohena i Petera Scotta, a to je ujedno i jedna od posljednjih poruka koje je Cohen poslao elektroničkom poštom, manje od dvadeset i četiri sata prije nego što je preminuo.

Još jedna od izrazito zanimljivih sastavnica ove zbirke su crteži. Oni se protežu svim dijelovima ove knjige, a predstavljaju sedamdesetak autoportreta te dvadeset i četiri crteža iz Cohenove kolekcije. Na kraju se nalazi i njegov prihvatni govor povodom dodjele nagrade Princ od Asturije:

– Kad sam se pakirao u Los Angelesu da bih došao ovamo, osjećao sam stanovitu nelagodu, ponajprije zato jer sam oduvijek imao podvojen stav spram nagrada za poeziju. Poezija dolazi s mjesta kojim nitko ne zapovijeda, nepokorivog mjesta. Tako da se donekle osjećam kao šarlatan jer prihvaćam nagradu za jednu aktivnost kojom ne upravljam. Drugim riječima, kad bih znao odakle dobre pjesme dolaze, češće bih tamo odlazio.

U svakom slučaju, kao i svakoj dobroj zbirci poezije, čitatelj će se i ovoj mnogo puta vraćati i svaki puta pronalaziti djeliće koje je ranije previdio, djeliće koji su mu u novom čitanju baš nekako posebni, djeliće kojima će se čuditi, koje će prigrliti kao svoje vlastite. Na jednom čitanju ovdje se jednostavno ne staje.