„Većina počinje ovdje“: dokumentarni film ili više od toga?
Shvatio sam da je svima već pun kufer mržnje i da se većina želi odnositi prema drugima humano, suditi osobu prema tome kakva je, a ne prema tome odakle je, koje je vjere, boje kože... Takvi ljudi su većina. Na našu žalost, ova manjina koja nema takve stavove na trenutke zna biti puno glasnija, i njihov glas se dalje može čuti.
Shvatio sam da je svima već pun kufer mržnje i da se većina želi odnositi prema drugima humano, suditi osobu prema tome kakva je, a ne prema tome odakle je, koje je vjere, boje kože... Takvi ljudi su većina. Na našu žalost, ova manjina koja nema takve stavove na trenutke zna biti puno glasnija, i njihov glas se dalje može čuti.
Živimo u razdoblju gdje sasvim argumentirano možemo tvrditi kako nacionalizam postaje svojevrsna moda. Stajalište da je jedna nacija uzvišenija od druge često susrećemo na području država bivše Jugoslavije.
S obzirom na čitavu povijest ovog teritorija i šireću pojavu nacionalizma, u produkciji BIRN-a (Balkan Investigative Regional Reporting Network) nastao je dokumentarni film pod nazivom „Većina počinje ovdje″ kojeg je režirao nagrađivani filmski stvaratelj Lode Desmet.
Riječ je naime o iznimno zanimljivom dokumentarnom filmu koji okuplja šestero mladih, po jednu osobu iz država bivše Jugoslavije, bez Slovenije. Ta grupica mladih prolazi područja koja su bila dotaknuta ratom te sluša iskustva i traume osoba koje su ga preživjele. Osim iskustva sluša i stajališta koja mnogi od njih nalaze poprilično degutantnim. Put počinje u Sarajevu, te ih vodi dublje na Balkan. Od skloništa u Sarajevu do Hrvatske ovi mladi ljudi sami testiraju svoje granice i toleranciju te preispituju svoju okolinu.
Odlučili smo potražiti hvatskog predstavnika Zvonimira Zvonara kako bi nam mogao ispričati svoja iskustva sa snimanja.
Ispričaj nam nešto o sebi i o tome kako si završio u tom dokumentarnom filmu.
Zovem se Zvonimir Zvonar, dolazim iz Osijeka, 26 godina. Magistar povijesti i filozofije, trenutno doktorand Europskih studija, sad na stažu u Zagrebu u Uredu za informiranje Europskog parlamenta. U slobodno vrijeme avanturist i glazbenik u bendu S-kapada. U filmu sam završio upravo zbog toga, jer ekipa iz Osijeka zna da ja volim avanture, i kad se radi o mogućnosti putovanja nekamo, nije me potrebno dva puta pitati hoću li ići.
Tako je moj prijatelj čuo za taj dokumentarac i pitao me želim li se prijaviti. Prijavio sam se te obavio intervju s redateljem, i on je zaključio da sam ja osoba koja bi mu pristajala u filmu. Radilo se o tome da je redatelj htio iz svake države bivše Jugoslavije po jednu osobu. Mene je zahvatila ta sreća da budem Hrvat u filmu.
Je li ti dugo trebalo da odlučiš hoćeš li sudjelovati u njemu ili ne?
Kao što sam rekao, nije me bilo potrebno dva puta pitati. Smatram da treba ugrabiti svaku priliku za avanturom kada se pruži. Mnogo ljudi priča o željama i putovanjima, išli bi tu i tamo i upoznali ove i one ljude, ali na kraju krajeva većina nema hrabrosti napraviti taj prvi korak, odnosno samo krenuti i ostaviti sve ostalo iza sebe. Posjetiti druge zemlje ne znači gledati samo arhitekturu gradova i prirodne ljepote zemlje. Meni to prije svega znači upoznati mentalitet i običaje naroda koji tu zemlju nastanjuje.
Zbog toga kad putujem nekamo, ne ostajem u hostelima i hotelima, nego koristim couchsurfing koji, osim besplatnog smještaja, nudi i nekog domaćeg čovjeka. On će te uputit u sve dobre stvari u tom mjestu, te ćeš upoznati način razmišljanja lokalaca. Iako su sve zastupljene države u ovom projektu ne tako davno bile dio jedne države, i dalje je moguće naići na kulturne šokove i nepoznanice.
S obzirom na to da je riječ o temi koja, vjerujem, svaku osobu na neki način pogađa, jesi li u ijednom trenutku pomislio je li ovo pametno iskusiti?
Uopće nisam razmišljao o tome da bi moglo biti problema. Ja sam pozitivna i optimistična osoba, te sam se nadao da će izbor redatelja za ostali kadar biti bar sličan. Ispostavilo se da smo u 3-4 tjedna, koliko su trajali taj put i snimanje, postali homogena i odlična ekipa. Dapače, dan danas sam odličan prijatelj sa Simonom iz Srbije i Bardhom sa Kosova.
Kroz dokumentarac putujete i razgovarate s raznolikim osobama koje imaju različita stajališta o pitanju nacije, nacionalizma i politike u globalu. Koji bi trenutak istaknuo kao onaj koji ti je ipak bio možda malo previše?
Hm, prije svega želim reći da sam u projekt ušao otvorenog uma s dobrim znanjem nedavne povijesti na ovim prostorima (diplomirao sam povijest i filozofiju). Iz tog razloga u Crnoj Gori, kada je deklarirani četnik (kome je otac bio četnik, a i djed) uzeo gusle i svirao četničke pjesme, svi su s neodobravanjem klimali glavama. Meni to nije bio neki šok. Ako pogledamo gdje taj čovjek živi (na brdu daleko od normalne civilizacije) te koliko mu je obrazovanje, i uzmemo u obzir činjenicu da svaka osoba na svijetu traži pripadnost nečemu, možemo shvatiti njegovu potrebu da se bez stvarnog razumijevanja povijesti i termina proglašava četnikom.
Iskreno, taj trenutak mi je bio komičan jer nikad nisam pomislio da bih mogao doživjeti deklariranog četnika kako mi svira gusle na uho. Jedini trenutak koji je bio malo previše dogodio se u Beogradu u razgovoru s ratnim veteranom, koji je prije ratovao u Slavoniji i na Kosovu. On je negirao da se išta dogodilo u Srebrenici i pričao kako će svog tada 17-godišnjeg sina nakon punoljetnosti poslati u vojsku kako bi se obučio za krvavi povratak njihovog Kosova.
Je li u toku snimanja dokumentarca ikada došlo do političkih razmirica među vama?
Političkih razmirica nije bilo. Dapače, nekad smo se znali i šaliti na račun toga. Nazivali smo se pogrdnim imenima šiptar, ustaša, četnik, balija... ali u smislu ismijavanja takvog izražavanja pojedinaca neke nacije prema pojedincima neke druge. To je ličilo na scenu iz onog filma „Parada″, u kojoj se vrijeđaju, ali na kraju krajeva, jedino što je bilo bitno jest kakva je sama osoba kao takva. A drago mi je reći da su u ovom projektu glavni akteri bili sve samo dobri ljudi.
Misliš li da je teško promjeniti stavove o tome što se dogodilo na ovom području?
Kroz medije, usmenu predaju i ostale stvari izgradio se stav svakog naroda prema tome što se dogodilo ovdje. Negdje ti stavovi odskaču jedni od drugih, negdje se preklapaju. Bit je ostaviti tu povijest i imati znanja o njoj iz razloga da se u budućnosti postupi pametnije, te se okrenuti budućnosti i raditi na međusobnom poštovanju, toleranciji i solidarnosti.
Nedavno smo bili svjedoci velikim poplavama na ovom području. U takvoj situaciji nikome nije palo na pamet pitati – Čiji si ti? Odakle si ti? – nego se odmah priskakalo u pomoć. Takva solidarnost treba postojati i kad se ne radi o velikim katastrofama.
Je li možda netko od vas sudionika promjenio stajalište o nekoj od zemalja koje ste posjetili?
Naveo sam već da su svi protagonisti filma otvorenog uma, svi smo više išli učiti o drugim zemljama. Ako su kritike i postojale, to su bile kritike na račun vlastite zemlje. Ja sam i prije imao liberalna stajališta. Na ovom putu sam doživio mnoge stvari. O Kosovu nisam znao puno toga, a mnogo me se dojmilo što su tamo ljudi od principa, i kad jednom razviju povjerenje u tebe, spremni su te prihvatit kao njihovog.
U Beogradu je neka ekipa kojoj sam spontano prišao s gitarom i svirao pjesme od EKV-a, Bajage i Azre počela pjevati Lijepu našu, i to ne iz sprdnje, nego iz zahvalnosti za dobar provod. Ljudi moraju malo manje vjerovati natpisima, koji često osvanu u medijima, o netrpeljivosti i mržnji jer to nije istina. U Beogradu sam bio 20-ak puta i niti jednom nisam doživio neugodnu situaciju. Srpkinja na Kosovu niti jednu neugodnu situaciju. Skupite hrabrosti i posjetite zemlje koje vam bude znatiželju! Uvijek ćete primiti nezaboravno iskustvo na temelju kojega razvijate svoje, a ne nametnuto mišljenje.
Koliko je snimanje tog dokumentarca utjecalo na tebe?
Utjecalo je na način da sam stekao nove prijatelje. Isto tako, samostalno sam provjerio stvari o kojima sam se prije naslušao, nešto potvrdio, za nešto shvatio da je prenapuhano. Shvatio sam da je svima već pun kufer mržnje i da se većina želi odnositi prema drugima humano, suditi osobu prema tome kakva je, a ne prema tome odakle je, koje je vjere, boje kože... Takvi ljudi su većina. Na našu žalost, ova manjina koja nema takve stavove na trenutke zna biti puno glasnija, i njihov glas se dalje može čuti.
S obzirom na to da ste puno vremena provodili skupa, jesi li ostao u kontaktu s nekim od sudionika?
Da. Svaki put kad idem u Beograd vidim se sa Simonom, a nerijetko mi ona pruži i smještaj za spavanje. Kod nje mi je super. Majka joj je historičarka, a ja povjesničar pa imamo i mnogo toga za raspravljanje.
Sa Bardhom, koji se preselio iz Prištine u London, u kontaktu sam na tjednoj bazi. S ostalima se malo manje čujem, ali svi oni mi se znaju javiti kada su u Hrvatskoj, isto kao što ću se i ja javiti njima kada dođem kod njih.
Na koji način bi mladi mogli utjecati na ovu tematiku i možda promjeniti nešto?
Mladi jednostavno ne trebaju ništa uzimati zdravo za gotovo i prepustiti se ispiranju mozga, nego trebaju istraživati sami. Ako se ne makneš iz svog kvarta, cijeli ćeš život misliti da si najpametniji na svijetu. Ako istražiš cijeli grad, shvatit ćeš da pamet dolazi u različitim oblicima, vidjet ćeš različite kulture, načine razmišljanja i običaje. Sa svima njima ćeš ponekad imati samo jednu zajedničku stvar, a to je da ste oboje samo ljudi.
Za kraj nam reci zašto svi trebaju pogledati film „Većina počinje ovdje“?
Pogledajte jer će vam možda biti prijelomna točka u ohrabrivanju da se odlučite na put. Pogledajte i da vidite da nije sve onako kako vam ponekad mediji, sredina i neupućeni serviraju. Pogledajte jer vam je dosta mržnje i odbacivanja drugih, i jer vjerujete da sve to može i bez toga. Na kraju krajeva, pogledajte da vidite mršavog mene na početku filma i debelog mene na kraju filma, što je očit dokaz kako hrani na Balkanu nema premca. :)
