Umjetnost i opsesija u Murakamijevom „Ubojstvu komendatora”

Haruki Murakami, japanski autor, zvijezda je u književnom svijetu i gotovo svi već znaju za njega. Njegove knjige bestseleri su u Japanu, ali i diljem svijeta. Prvo njegovo djelo The Wind Sing svjetlo dana ugledalo je 1979, a dosad je objavio najmanje 33, uključujući i posljednje Ubojstvo komendatora u izdanju Vuković i Runjić. 

Ubojstvo komendatora pripada uobičajenom Murakamijevom žanru – magičnom realizmu. I u ovom je romanu ostao vjeran svojim poznatim elementima: nepoznati muški pripovjedač, bizarna radnja potpomognuta neobjašnjivim pojavama, glazbene reference, metodičko odmotavanje radnje iz poglavlja u poglavlje. I naravno – mačke.

Roman je podijeljen u dva dijela: Ideja postaje vidljivom i Preobrazbe metafore. Započinje uznemirujućim prologom koji je prisutan u pozadini uma dok ulazimo u dublju radnju. Neobičnost početka navodi nas da čitamo dalje sa sviješću da će se stvari, bez obzira koliko se sve normalno činilo, preokrenuti.

Nepoznati pripovjedač na svom je životnom raskrižju uslijed neočekivanoga razvoda. Nakon šest godina braka, njegova je žena jednog dana rekla: Zbilja mi je strašno žao, ali ne želim više živjeti s tobom. To je potpuno zbunilo muškarca koji nije niti naslutio da ga vara te i sam piše da je to bila zadnja stvar kojoj se mogao nadati.

Zbog nagloga razvoda braka i bez drugih mogućnosti, primoran je useliti u kuću Tomohiko Amade, oca svog prijatelja, poznatog slikara. Kuća je smještena u planinama malog grada, usred ničega, no to ne znači da je život ovdje dosadan. Upravo suprotno, radnja se uglavnom odvija upravo u njoj i u okolnim šumama. Prilikom čitanja teško je ne osjetiti izoliranost koja je postignuta ovim ambijentom.

Pripovjedač je po zanimanju slikar, posebno vješt u izradi portreta.

Boraveći u kući u kojoj je Tomohiko Amada živio i slikao, pripovjedač otkriva tajanstvenu sliku u potkrovlju pod nazivom – Ubojstvo komendatora. Spremljena je izvan pogleda, na nedostupno mjesto. Ujedno je jedina slika u cijeloj kući, što je čini predmetom još veće znatiželje.

Nakon otkrića slike, u njegov život ulazi Wataru Menshiki, zagonetni i osebujan čovjek spreman platiti ogroman iznos za izradu portreta. Kako polako postaje dio pripovjedačeva života, njegova opsesija i motivi s vremenom postaju jasni.

Ubojstvo komendatora sadrži neobičnu energiju, a nadnaravno se miješa sa stvarnošću. 

I jednako tako je i u Murakamijevoj fikciji; teško je odrediti granicu između stvarnosti i fantastike, između realnosti i nadnaravnoga. Ubrzo u pripovjedačev život ulaze i neobična 13-godišnja djevojčica i njezina tetka. Opsesija djevojke tijelom jedan je od onih elemenata koji su, blago rečeno, kontroverzni.

Sve što se zbiva događa se upravo na ovakav način – nevjerojatne slučajnosti i nepredvidljivi razvoj događaja.

Misterioznih i apsurdnih događaja ne nedostaje, ali bez obzira na radnju, Murakamijev stil pisanja je opuštajuć. Jednostavnim rečenicama potiče nas da se zaljubimo u sam proces čitanja. Vrlo je vješt autor te jako dobro zna postići napetost, tek onoliko koliko je dovoljno da nastavimo čitati. Svaki detalj zaslužuje određenu pažnju budući da se na njima gradi cijela priča koja nalikuje na slagalicu. Čini se da je u potpunosti imao kontrolu nad pričom – od prve do posljednje stranice – i da je još jednom potvrdio zbog čega je pri samom vrhu u književnome svijetu.