Umjetnost i opsesija u Murakamijevom „Ubojstvu komendatora”
„Ubojstvo komendatora” opsežan je i slojevit roman o ljubavi i samoći, o ratu i umjetnosti. Ako je ikad bilo sumnje u Murakamijevo umijeće pripovijedanja, ovo ih djelo sa sigurnošću može ukloniti.
„Ubojstvo komendatora” opsežan je i slojevit roman o ljubavi i samoći, o ratu i umjetnosti. Ako je ikad bilo sumnje u Murakamijevo umijeće pripovijedanja, ovo ih djelo sa sigurnošću može ukloniti.
Ubojstvo komendatora pripada uobičajenom Murakamijevom žanru – magičnom realizmu. I u ovom je romanu ostao vjeran svojim poznatim elementima: nepoznati muški pripovjedač, bizarna radnja potpomognuta neobjašnjivim pojavama, glazbene reference, metodičko odmotavanje radnje iz poglavlja u poglavlje. I naravno – mačke.
Roman je podijeljen u dva dijela: Ideja postaje vidljivom i Preobrazbe metafore. Započinje uznemirujućim prologom koji je prisutan u pozadini uma dok ulazimo u dublju radnju. Neobičnost početka navodi nas da čitamo dalje sa sviješću da će se stvari, bez obzira koliko se sve normalno činilo, preokrenuti.
Nepoznati pripovjedač na svom je životnom raskrižju uslijed neočekivanoga razvoda. Nakon šest godina braka, njegova je žena jednog dana rekla: Zbilja mi je strašno žao, ali ne želim više živjeti s tobom. To je potpuno zbunilo muškarca koji nije niti naslutio da ga vara te i sam piše da je to bila zadnja stvar kojoj se mogao nadati.
Zbog nagloga razvoda braka i bez drugih mogućnosti, primoran je useliti u kuću Tomohiko Amade, oca svog prijatelja, poznatog slikara. Kuća je smještena u planinama malog grada, usred ničega, no to ne znači da je život ovdje dosadan. Upravo suprotno, radnja se uglavnom odvija upravo u njoj i u okolnim šumama. Prilikom čitanja teško je ne osjetiti izoliranost koja je postignuta ovim ambijentom.
Pripovjedač je po zanimanju slikar, posebno vješt u izradi portreta.
– Dovoljno je da se dobro zagledate u dubinu svakog čovjeka i sigurno ćete pronaći nešto interesantno. Moj posao je bio da to pronađem.
– Nekoliko mjeseci nakon što sam se onamo uselio, otkrio sam sliku Tomohika Amade, pod nazivom Ubojstvo Komendatora. Tada to nisam mogao znati, ali ta slika promijenila je cijeli moj život, nepovratno.
Ubojstvo komendatora sadrži neobičnu energiju, a nadnaravno se miješa sa stvarnošću.
– Ponekad je u životu jako teško odrediti granicu između stvarnosti i fantastike. Čini se da se ta granica stalno pomiče. Kao da se granica koja razdvaja dvije države, jednu stvarnu i drugu nestvarnu, mijenja iz dana u dan. Moramo mnogo pozornije pratiti te promjene, inače jednoga dana nećemo znati na kojoj smo strani.
– Kad se osvrnemo na njih, naši životi doista se čine čudni i zagonetni, ispunjeni nevjerojatnim slučajnostima i nepredvidljivim razvojem događaja. Ali u trenucima kad se događaju, teško je u njima vidjeti bilo što čudno.
Misterioznih i apsurdnih događaja ne nedostaje, ali bez obzira na radnju, Murakamijev stil pisanja je opuštajuć. Jednostavnim rečenicama potiče nas da se zaljubimo u sam proces čitanja. Vrlo je vješt autor te jako dobro zna postići napetost, tek onoliko koliko je dovoljno da nastavimo čitati. Svaki detalj zaslužuje određenu pažnju budući da se na njima gradi cijela priča koja nalikuje na slagalicu. Čini se da je u potpunosti imao kontrolu nad pričom – od prve do posljednje stranice – i da je još jednom potvrdio zbog čega je pri samom vrhu u književnome svijetu.